NASTAVA NA DALJINU

Kuća Martinovića i koronavirus

David u videopozivu
349Pregleda

Stanje u mojoj kući je vrlo zanimljivo. Svi se prave da se ne boje, a zapravo su preplašeni toliko da im ne pada na pamet da itko izađe van.

Mene to ne brine i ne shvaćam ozbiljno tu bolest. Virus opasan kao svi virusi i ne razumijem da trebamo biti izolirani od svijeta, ali sjedim i ležim u kući i dobro mi je dok ne počnem misliti na mamu. Mama mi je zapela u Austriji i neće se još vraćati kući, ali se nadam da je sve  u redu i da ju neću dugo čekati. Koliko se brinem  za nju, toliko i za  staru  gospođu koja moja mama njeguje jer je taj virus  opasan za starije i bolesne.

Inače, kod kuće veći užitak nisam imao. Ustajem iza sedam sati, mogu jesti pod nastavom, mogu na krevetu gledati nastavu! Nema bolje! Ali imam jedan problem, nedostaje mi škola i prijatelji moji.

Prije nekoliko dana imali smo pravu frku po kući. Brat se razbolio, imao je samo običnu temperaturu. Po kući je nastala velika strka. Sestra se uplašila da će se zaraziti i umrijeti. Tata je kupio dezinficijens i 250 ml potrošio na sebe  u tri dana. Juri po kući i izbjegava nas u velikom luku da ne bi što pokupio. Možda je vama smiješno, ali ako se tata razboli, neće moći na posao. Boji se da ne dobije otkaz. Mama nas zove svaki dan i upozorava nas da se držimo dalje od brata, moramo ga izbjegavati kao da je neki zombi. Nosio je masku, a ja sam morao spavati u spavaćoj sobi. Tata je spavao na kauču, misli da je bolje da on tu spava nego ja. 

Brat je brzo ozdravio i osjeća se bolje nego ikada. U kuću se vratio mir. Telefoniramo prijateljima i dopisujemo se. Oraspoloži nas kada nam se jave  prijatelji koje volimo. Jako mi nedostaju. Dopisivanje nije isto što i druženje uživo. Nema igre na otvorenom, nema nogometa, nema izlazaka. Sve to mi pomiješa osjećaje u neku čudnu zbrku. Čas sam razdragan i lijepo mi je, a onda prevlada neka zbunjenost i briga. Uskrs će i nadam se da ću malo odmoriti mozak od zadaća koje dobijemo. Već kada sam spomenuo  osjećaje, suprotno od dobrih osjećaja su gomile zadaće što dobijemo od nastavnika. Ne krivim ih za zadaće jer smo puno manje u ovoj školi nego na nastavi u klupama. Trebaju nas zaposliti da naučimo bar nešto od onoga što treba. U nastavi na daljinu puno je teže učiti. Ne može se pitati nastavnika kada ne razumiješ nešto. Nedostaje mi da mi učitelj prstom pokaže otkud je, na primjer, taj broj se našao tu. Puno manje razumijem gradivo na ovaj način.

No, važno je da se u kuću Martinovića vratio mir pa mogu malo dulje odspavati i odmarati se. Tata svako jutro rano odlazi u Osijek na posao, a brat, sestra i ja uradimo ono što nam kaže dok se ne vrati.

Odgovori