AKTUALNOSTIOBRAZOVNA REFORMA

Ništa bez izvrsnih učitelja i partnerstva s roditeljima

Štrajk učitelja detaljnije je upozorio na važnost toga zanimanja, a posebno u provedbi reforme škole i boljeg obrazovanja. U provođenju reforme važni su i roditelji. Mišljenja dvoje roditelja gimnazijalaca obuhvaćenih reformom, podudaraju se s mišljenjima ostalih roditelja s kojima sam razgovarao. Nove udžbenike smatraju boljima i preglednijima. Dobar dio profesora primjenjuje nove metode i aktivnosti. Međutim, smatraju da sustav školovanja nije dobar i da ima mnogo prostora za poboljšanje. Mišljenja su da današnja škola nije dorasla promjenama.

Njih još nije zahvatila reforma
172Pregleda

Priprema za život počinje pritiskanjem tipke

Je li reforma ispunila vaša očekivanja?

Nikola Kovačević ( radnik ): Moje dijete je u reformi već drugu godinu. Počeli su s  eksperimentalnim programom Škole za život. Na samom početku nastave ravnatelj je prikazao film u kojemu jedna obitelj obavlja sve uobičajene zadatke pritiskanjem tipke, na kuhalu, u automobilu, e – kupovini, u međusobnoj komunikaciji, u svemu. Dakle, naša djeca pripremaju se za takav život pa će dobiti tablete. Navodno, knjiga će biti manje. Doći će do izražaja kreativnost učenika, bit će manje štrebanja. Tko ne bi podržao takve promjene?

Tihana Matanović (službenica): Reforma ima dosta pozitivnih stvari, ali je sve to jako malo i mnogo je prostora za napredovanje. Cijeli je sustav školovanja preopširan za djecu.

Kako ste zadovoljni ”pritiskanjem tipke”?

 Nikola Kovačević: Mnogo toga je ostalo samo na riječima. Najviše poteškoća ima s tabletima. Tableti su trebali smanjiti broj knjiga, barem stranica, to se nije dogodilo. Tableti su, provjereno, loše kvalitete pa smo dva puta u godini, kada su ih koristili, svaki put morali platiti popravak  230 kn ( toliko ni tablet ne vrijedi). Sada ga držimo pod staklenim zvonom. Čisto nas je strah što će se dogoditi kada ih ove godine budu morali  dva puta nositi. Udžbenika imaju isto i koriste ih jednako kao da nemaju tablete.

Tihana Matanović: Tableti su više bili opterećenje jer smo brinuli da ne dođe do nekog oštećenja. Njihovo nošenje u školu i nije imalo neku svrhu. Bio je dodatni teret u ruksaku, uz sve one knjige koje moraju nositi, a nadali smo se da će ih biti manje, odnosno da će tablet imati svrhu zamjene udžbenika.

Poticanje kreativnosti  

Što je s kreativnosti, s napredovanjem? Oboje učenika bili su u  osnovnoj školi daroviti. Razvija li škola dalje njihovu darovitost?

Nikola Kovačević: Definitivno postoji promjena u e-komunikaciji na relaciji profesor – učenik. Mi kao roditelji primijetili smo da se profesori doista trude. No, toga je bilo i bez Škole za život. Što se tiče kreativnosti, to je stvar profesora. Postoje oni koji to znaju prepoznati, stalo im je do učenika i imaju izraženo ono nešto. Vidi se tko voli svoj posao i koliko se trudi. U osnovnoj školi s tim smo bili daleko zadovoljniji. Ne mogu reći da se ovdje dovoljno potiče kreativnost.

Tihana Matanović: Poticanje kreativnosti puno je manje zastupljeno nego u osnovnoj. Konkretno, poticaj za pisanje ipak je potreban, ma koliko dijete ima smisla. Možda se u novoj sredini dijete ne želi isticati pred vršnjacima kojima se želi prilagoditi i biti prihvaćeno. Ako nemaju jaku unutarnju potrebu i ne rade sami na sebi, djeca na taj način vrlo lako odustanu i priklone se ostalima, uđu u neku rutinu. Sami roditelji tu malo mogu učiniti.

Roditeljima i učiteljima neophodna je edukacija uživo poput ove

Vaše je dijete mijenjalo školu. Ima li razlika između škola?

Tihana Matanović: Nina je prvi razred išla po novom, a u drugi, kada je otišla u drugo mjesto, ide po starom programu. Vide se velike promjene u starim i novim udžbenicima. U novim su  sadržaji bolje objašnjeni, nisu toliko opširni kao stari. U starima se i ne vidi bit cjeline, ali sve je stvar profesora i poučavanje ovisi o pojedincu i njegovoj želji, znanju i zalaganju kako će raditi. Dobar dio profesora, iako radi po starim programima, primjenjuje nove načine rada i provodi  reformu najbolje što može.

Kako se Marko snašao u Školi za život?

Nikola Kovačević: Ponekad nam se čini kao da je odrastao i da je roditelj nekako suvišan, ali nas gotovo svakodnevno demantira. Mnogo je obveza i velik je teret na njima. Zato roditelj mora uvijek biti uz svoje dijete, što mi i činimo.

Roditelji i Škola za život

Je li se u Školi za život promijenio odnos prema roditeljima?

Nikola Kovačević: Ne mogu reći da, kao roditelji, imamo loša iskustva. Razrednik i ravnatelj prilično su susretljivi. Ipak, u odnosu na osnovnu, nekako se izgubio osjećaj, postoji neka udaljenost.

Tihana Matanović: Komunikacija je solidna, ali mi nemamo nikakav utjecaj. Imamo osjećaj da ništa ne možemo promijeniti.

Oboje roditelja izjavljuju da nisu sudjelovali ni u jednom projektu škole, nisu uključeni ni u kakve radionice ili aktivnosti, jedino u preuzimanje obveza oko tableta.

Ništa bez predanih i educiranih učitelja

Kako vidite razvoj Škole za život?

Nikola Kovačević: Sa svojim sredstvima mislim da škola nije dorasla željenoj promjeni. Vjerojatno ni profesori nisu imali vremena za kvalitetnu edukaciju. Uzalud promjena za život u nekoj budućnosti ako kao društvo budemo u ovakvom glibu. Mi ih trebamo učiti kako da se iščupaju iz ovih neznanja, laži, nemorala, a onda dolazi tehnologija.  Reformu su i prije provodili predani učitelji koji su radili na sebi. Presudan je čovjek. Kakav god bio program ili zakon, važno je kakva je tko osoba, koliko se trudi i koliko voli svoj posao. Ništa bez takvih učitelja, odnosno profesora.

Tihana Matanović: U svakoj se školi ističu učitelji pojedinci koji poslije svojeg radnog vremena ostaju i rade s darovitom djecom, usmjeravaju ih i potiču. Moje je dijete imalo takvih učitelja, a nadam se da će ih pronaći i u novoj školi.

Odgovori