Čitanje je in

NASTAVAK AKTIVNOSTI NA PROJEKTU…

Nakon ljetne stanke nastavili smo s aktivnostima u projektu A sad – čitam. Ni u ljetnoj stanci nismo bili besposleni ,,radili,, smo ono što najviše volimo – čitali.

Zadatak je bio pročitati jednu od tri predložene knjige-

1. ASTRID   LINDGREN – PIPI DUGA ČARAPA

2. JASMINKA TIHI STEPANIĆ – LJETO NA JEZERU ČIČU

3.EPHRAIM KISHON – KOD KUĆE JE NAJGORE. 

 NA POČETKU NOVE ŠKOLSKE GODINE O TIM SMO KNJIGAMA TREBALI RAZGOVARATI NA DRUŽENJU UŽIVO, ALI OPET SU NAS EPIDEMIOLOŠKI UVJETI U TOME SPRIJEČILI TE SMO SUSRET ODRŽALI ONLINE I SVEJEDNO SE LIJEPO ZABAVILI I NAPRIČALI. ORGANIZATORICE PROJEKTA PRIPREMILE SU NAM UGODNO IZNENAĐENJE I NA NAŠ ONLINE SUSRET POZVALE KNJIŽEVNICU JASMINKU TIHI STEPANIĆ KOJA JE OSIM LJETA NA JEZERU ČIČU NAPISALA I ROMANE  - IMAŠ FEJS?, BACIT ĆU TI KOMPJUTER KROZ PROZOR, BAŠ KAO HARY POTTER, MOJA PRIJATELJICA ANA, DOM IZA ŽICE I MNOGE DRUGE NAGRAĐIVANE KNJIGE. 

Razgovor s književnicom Jasminkom Tihi-Stepanić

Što smo ju pitali pročitajte u narednim retcima :

1. Pokušavate li utjecati na svoje čitatelje svojim djelima, ako da, na koji način?
   Pa da, mislim da nastojim u svakom djelu jer kada pišeš za djecu to mora imati neku pouku i mora biti odgojno, međutim ako ja kao i u romanu ,,Imaš fejs?” gdje se vidi kako je jedan susret između jedne osmašice i jednog mladića koji se lažno predstavio, da je za nju završio loše, da je mogao završiti i gore, onda je to nekakva pouka jasna, pouka bi dakle bila; ,,Pazi s kime se dopisuješ na internetu i nemoj ići u nikakve susrete uživo”, dakle nije moja pouka da ne budete uopće na fejsu ili vam na internetu, to zapravo ne bi imalo nikakvog smisla i nije potrebno jer mi smo ljudi 21. stoljeća i vi ste djeca rođena u 21. stoljeću, mislim to bi bilo doista od mene bedasto, na kraju ja to uopće ni ne mislim, dakle koristite društvene mreže, koristite svu tu tehnologiju i naravno stvar u tome mora biti pametan, u tome će ti sigurno pomoći knjige jer knjiga je nešto što će te uvijek držati na dobrom putu, mislim nema knjige koja može nekako loše utjecati na dijete. Uglavnom, da, nastojim utjecati, nastojim pokazati životne puteve dakle kakvi oni mogu biti i dobri i loši, zapravo najviše pomoći svakom čitatelju da sam nađe ono što bi za njega bilo najbolje a najvažnije od svega dakle razmišljati, misliti, donositi odluke na temelju razmišljanja.
2. Kada pišete knjige, pišete lip o danu ili po noći?
   Gle, ja ti pišem samo ujutro, jutro mi je najdraži dio dana, znači prvo trebam doručkovati, kavicu si skuham, smjestim se na svoj radni stol i onda počnem pisati. Mislim da nisam ništa napisala po noći jedino možda nešto malo uređivala ono što je već bilo napisano, ali ono novo, dakle ono kada radnja treba ići dalje kada se to piše, dakle kada je još sve neizvjesno onda to kod mene pripada danu odnosno jutru.
3. Jesu li Vaše knjige napisane po nekom događaju koji se dogodio ili trenutno događa?
   Ništa od onoga što sam napisala se nije dogodilo tako kao što sam opisala u romanima, dakle apsolutno ništa. Za sve to poticaj u stvarnosti jest ali onda to čovjek nekako preokrene u nešto drugo, dakle ništa to nije palo s marsa, ima tu puno stvari na koje sam ja reagirala, međutim ništa točno tako se nije dogodilo. Stvarnost je ali ne preslikana.
4. Jesu li Vam kada rekli da pisanje nije za Vas ili slično?
   Uvijek su mi svi govorili da je pisanje za mene, mislim to je neosporno i tu se nema što reći.
5. Koji Vam je najdraži roman koji ste napisali?
   Nemam najdraži roman koji sam napisala, svi su mi dragi i u svima sam uživala pišući ih.
6. Kako se osjećate kada napišete knjigu?
   Ma odlično! Ah, što da ti kažem osim što se odlično osjećam. Svi mi volimo kada dovršimo neki posao, je l’ tako? Ti radiš neki posao i dovršiš ga pa si zadovoljan, al nekad se i uz zadovoljno osjećam i tužno, to je poseban osjećaj. Osjećam se tužno jer sad je to gotovo, dakle to što sam napisala, za mene je ta knjiga gotova i ja više na nju ne mogu utjecati, dakle kada dam svoju knjigu na tisak onda slijedi to da će ta knjiga sama sebi naprosto naći čitatelje, da će sama sebi naći put ili ga neće naći, dakle ništa poslije više ne ovisi o meni. Možda na neki način ovisi o tome da ja o toj knjizi pričam, da ju reklamiram i tako dalje kao što upravo radim i sada, dakle u tom smislu da, međutim to što je ta knjiga gotova tu ne mogu više ništa ni popraviti ni pokvariti.
   7. Dođe li Vam kada da odustanete od pisanja, ono da Vam je puna kapa svega i ako do sada nije, jeste li ikada pomislili na to?
   Ne, nisam nikad pomislila na to, meni ti je zapravo puna kapa nekih drugih stvari ali pisanja ne.
   8. Kako ste se osjećali kada ste objavili svoju prvu knjigu?
   Joj, pa to je bilo nešto fantastično! To je doista, ta objava prve knjige, mislim sada sam se već nekako i navikla na to, mislim i to je naprosto eto tako. Ja nikada nisam ništa objavila, zapravo sam si morala prvo naći izdavača i što je samo po sebi bio jedan posao i kad sam držala tu prvu knjigu u rukama to je bila knjiga ,,Imaš fejs?” to je osjećaj koji se naravno više nikada neće ponoviti, to je prvi puta dakle imaš ukoričenu svoju knjigu i to je veličanstveno i to naprosto nema druge riječi.
   9. Kada pišete knjigu, prepravljate li često to što ste napisali?
   Joj da, prvo napišem dakle idem i jurim naprijed da vidim hoću li ja to uspjeti do kraja, dakle da vidim kako će to sve ići, dakle kada ta knjiga nastaje to je onaj dio koji je najuzbudljiviji jer nikad ne znam što će se dalje dogoditi i kako će završiti, zapravo ja kada sjednem za kompjuter taj dan nikad ne znam to ću napisati, samo pustim maštu i sve dođe na svoje mjesto, što mogu nazvati nekakvim adrenalinskim poslom kao da je neki sport u pitanju što se možda ne bi reklo, a onda kada to bude sve već gotovo u tom prvom dijelu onako prva ruka, e onda tada slijedi puno tog iščitavanja i prepravaka i onda na kraj dolazi, kako ja to zovem ”sitan vez” dakle kraj odnosno uređivanje rukopisa i to je to.
   10. Imate li uzore ili idole, odnosno druge pisce kojima se divite?
   Pa divim se jako puno ljudi i koje jako cijenim, jako puno čitam i ostalo, iako nemam nikakve uzore u stilu ,,Aha, sad bih ja htjela pisati kao on”, u tom stilu ne, ali ima ljudi za koje mislim da su veličanstveni i kojima se divim, kojim ne znam otkud im taj silan talent, kako su oni to mogli napisati. Ima dosta tih pisaca.
   11. Jeste li se u početku bojali kada ste napisali knjigu da ju možda nitko neće pročitati?
   Pa znaš, kad sam ja napisala tu prvu knjigu ja sam odmah znala da će nju svi voljeti, ne znam zašto sam to znala ali to je naprosto bilo tako. Ja sam mislila da je ta knjiga tako dobra da ju naprosto moraju zavoljeti, tako se i dogodilo. Bila sam doista uvjerena.
   12. Hoće li uskoro izaći neka nova knjiga i ako smijemo znati, o čemu će se raditi?
   Pa sada ne znam koliko znaš, ove godine mi je izašla jedna knjiga pod imenom ,, Rukavica za Matildu”, nažalost zbog Covid-19 nije doživjela nikakvu promociju i nekakvu reklamu. Prije toga sam izdala jedan roman ,, Gdje je Beata?” odnosno o jednoj djevojci Beati koja nestaje na svoj 16. rođendan iz roditeljskog doma. Tu knjigu sam napisala poslije romana ,,Ljeto na jezeru Čiču” a sada pišem jedan roman koji se zove ,, Dan kada sam ubrala cvijet”
   13. Jeste li ikada krenuli pisati jednu knjigu i da ste onda odustali?
   Ne, sve knjige koje sam počela pisati isto tako sam i završila, zaista nema knjige koju nisam završila.
   14. Jeste li prenijeli svoje znanje na svoje potomke?
   Imam dva potomka, sina i kćer. Ja sam se silno trudila da ljubav prema knjizi prenesem na svoju djecu, međutim nisam baš u tome uspjela, i moj sin kada je bio u osnovnoj školi, bio je i u gimnaziji, on uopće nije volio čitati, zato je i nastao taj roman ,,Bacit ću ti kompjutor kroz prozor” doista sam to smatrala nekim svojim sporazumom, premda zapravo nisam morala. Zanimljivo je to, kada se moj sin upisao u fakultet, tehnički fakultet, on je odjedanput počeo čitati, i čitao je najvažnija ona djela koja uopće nije pročitao tijekom svog osnovnog i gimnazijskog školovanja. Ja sam naravno bila sretna jer sam shvatila da ono što mi u nekoga ”posijemo” odnosno sjeme koje bacimo u njegovoj ranoj dobi da ipak to nekako mora proklijati, i eto on danas čita. Sve te godine koje sam patila što nije čitao nekako su se isplatile.
   15. Jeste li imali dijelova u knjizi u kojima niste znali što napisati?
   Ovo je jedno jako interesantno pitanje, dakle to se zna dogoditi, međutim ja to uopće ne prihvaćam, ja samo pišem i pišem nešto u vezi toga što možda neće biti u konačnom romanu i najvažnije je ne prestati pisati, najvažnije je ne reći da ne znamo što ćemo dalje, ne, nema toga sad ne znam na što ću dalje nego naprosto se dalje piše pa što ispadne, ispadne, a onda odjednom pišem, pišem i vidim da sam se vratila na pravi put, i to je nešto fenomenalno.

Naravno, književnici Jasminki Tihi-Stepanić je bilo zadovoljstvo odgovarati na naša pitanja jednako koliko je nama bilo postavljati ih. Upoznavanje je završilo, također i razgovor s književnicom, što je znak da bismo trebali preći na knjige i zadatke. Svatko je otišao u određeni sastanak i razgovarao o pročitanom djelu.
Učenici koji su pročitali knjige dobili su zadatke:

• Pipi Duga Čarapa – plakat o Pipi
• Kod kuće je najgore – obiteljsko stablo obitelji Kishon
• Ljeto na jezeru Čiču – padlet – izjave -Čemu nas je naučila ova knjiga?

Drago nam je što smo sudjelovali u ovome, isto tako nam se i svidjelo i rado bismo ponovili, ali uživo. Sve je naravno objavljeno na E-Twiningu.