Latest Posts

ONI SU NAŠA SNAGA

ŠEĆERANSKA LOVRAKOVA DJECA: Goran Živković, palotinac, župni vikar u Zaprešiću

Sa subraćom u Rimu
602Pregleda

AUTOR: GORAN ŽIVKOVIĆ

U mojoj školi uvijek smo izvukli najbolje od onoga što smo imali

Član sam Družbe katoličkog apostolata. Družba, poznata i pod imenom Palotinci, u Hrvatskoj djeluje na dvije župe, u Vinkovcima i Zaprešiću, gdje vršim službu župnog vikara. Kad nekome u razgovoru spomenem da sam svećenik, gotovo uvijek primijetim iznenađenje na sugovornikovu licu. Jedna od stvari koja upada u uči jest moja duža kosa koja je, u našim krajevima, neobičan “dodatak” na jednom svećeniku. Tako da već na prvi pogled “kvarim” uobičajenu sliku o svećeničkom izgledu, a kamoli izgledu jednog redovnika.

       Iako sam odrastao u vjerničkoj obitelji i mnogo vremena provodio u crkvi, uglavnom svirajući na svetim misama, o svećeničkom sam pozivu počeo razmišljati tek sa 22. godine, kada sam već bio na drugoj godini teologije, želeći postati vjeroučitelj. Do tada o tome nisam razmišljao.

       Svoje sam djetinjstvo proveo u Županji, na Šećerani. Ondje se nalazila i OŠ Mate Lovraka koju sam i ja pohađao. Bila je to stara zgrada s puno zakrpa, sa škripavim parketima, a slama je na nekim mjestima virila iz zidova, ako se dobro sjećam. Većina mojih sjećanja na tu školu je jako pozitivna. Tamo sam stekao dobre prijatelje, doživio prve simpatije…

       Najranije sjećanje je iz prvih dana prvoga razreda. Morali smo napisati slovo A. Kako nisam previše vremena provodio pišući zadaću, tako sam tada ispisao samo jedan red, dok je moja prijateljica Darija (Bačić) ispisala cijelu stranicu. Slijedećeg dana ona je dobila peticu, a ja samo kvačicu. Sjećam se samo potoka suza kad sam došao kući.

Za vrijeme rata jedno smo vrijeme imali i nastavu po kućama. Kao dijete, nisam razumio te strahote, tako da mi je to bilo dosta zabavno. Imao sam jaku dobru razrednicu u nižim razredima, nastavnicu Anicu Pešić. Ona mi je do danas ostala u lijepom sjećanju.

       Iako sam bio kampanjac, lako sam svladavao gradivo, pa sam u višim razredima redovito išao na natjecanja iz biologije. Jedne sam godine pod vodstvom nastavnice Štivić, bio i prvi na županijskom natjecanju, no iz nekog do danas nepoznatog razloga, nisu me pustili na državno. Ne moram niti govoriti kakvo je to bilo razočaranje za jednog klinca. 

Iz hrvatskog sam pisao relativno dobre sastave koje je onda nastavnica Radojka Matić prijavljivala na Lidrano. Uz literarnu sekciju, bio sam član i scenske grupe koju je isto vodila nastavnica Matić. Tamo je kreativnost nas klinaca najbolje dolazila do izražaja. Bilo je tu mnogo zabave, ali i ozbiljnog rada. Mnogo smo vremena znali provesti u onoj maloj biblioteci i tamo onda predano raditi na usavršavanju naših budućih nastupa.

       Iz te grupe najviše pamtim Marinu (Vincetić), koja je bila zvrkasta i uvijek u svom filmu. Jedne smo godine spremali predstavu “Školski sat” (ili Školsko zvono – ne sjećam se). Svaki je od nas ozbiljno shvaćao svoju ulogu, no Marina se toliko uživjela u nju, da par tjedana nije prala kosu, kako bi bila što uvjerljivija. Prizor baš nije bio oku ugodan. U tom smo nastupu briljirali, no nisu nas pustili dalje jer je, po riječima žirija, bio preozbiljan za naš uzrast.

Iako uvjeti za rad u takvoj staroj školi nisu bili najbolji, mi smo uvijek uspjeli izvući najbolje iz onoga što smo imali. Uz dobro vodstvo i malo dobre volje, redovito smo postizali zapažene rezultate na mnogim natjecanjima. I to je nešto što sam zapamtio i što mi je dobro dođe u današnjem radu i pozivu.

       Mnogi ljudi, kada me pitaju o mome pozivu, ostaju pomalo razočarani. Sigurno zato što očekuju neku nadnaravnu akciju koja me navela na svećeništvo. No, onda ostaju zatečeni kad im velim da toga nije bilo. U meni se rodila želja da pokušam biti svećenik i na taj način svjedočim vjeru. Ja sam jednostavno znao da ću se morati odreći nekih stvari u životu i da ću morati živjeti po nekim novim pravilima. Znao sam također da želim živjeti u zajednici jer ne podnosim samački život. Premda i ona nekada, pogotovo ako je malena kao moja, može biti izazov za suživot.

       Mislim da me u tome mnogi mogu razumjeti jer svaki čovjek, koji živi u obitelji, zna kako je ponekad teško ljubiti svoje bližnje. A upravo nas oni tjeraju da svakodnevno pomičemo naše granice tolerancije, strpljenja i ljubavi. Ponekad pomislim kako je Bog čudan ali i mudar pedagog; šalje nam upravo te najbliže da se po njima vježbamo u svetosti.

       Sjećam se trenutka kada sam prvi put rekao svojoj obitelji da želim postati redovnik. Moj je tata rekao da sam lud. Naime, u to je vrijeme jedna splitska glumica stupila u najstroži karmelićanski samostan koji se nalazi u Španjolskoj, pa je tata valjda mislio da ću tako i ja cijeli svoj život provesti iza zidina nekog samostana. Trebalo je vremena da on shvati gdje ja to idem. Mišljenje je sigurno promijenio kada je upoznao moga rektora, p. Jozu (Ivića), kao i ostalu subraću koji osvajaju svojom jednostavnošću i pristupačnošću. To je i mene oduševilo “na prvu”.

       Uz to nisam morao skratiti svoju dugu kosu. Mogao sam biti ono što jesam – jedinstven. Jako je važno u svakom pozivu, pa tako i svećeničkom, biti jedinstven. Ne biti dio nekog kalupa gdje smo svi isti, gdje svi isto mislimo i govorimo. Upravo nas ta različitost obogaćuje. I po toj se različitosti ja izgrađujem kao osoba. Zato mi je žao kada vidim da se mnogi, napose mladi, olako odluče stopiti s masom, ne isticati se vlastitim idejama, razmišljanjima i kvalitetama. A jedan od mogućih razloga je i strah. Strah od ne prihvaćanja ako se nekome ne svidim, strah od odgovornosti za posljedice mojih čina.

       Prije ulaska u Družbu, činio sam i ja svakojake stvari i ne ponosim se baš sa svakom od njih. No, one dio moje osobnosti i sve što sam činio, dovelo me do sadašnjeg trenutka u mome životu. I što je najvažnije, sretan sam!

       A sretan sam i zbog toga što sam se uputio ovom kratkom stazom sjećanja. Uvijek je lijepo sjetiti se vremena kada mi je najveća briga bila domaća zadaća, a najveća radost prijatelji.

Završio bih zadnjim dijelom Cesarićeva Slapa:

               Taj san u slapu da bi mogo sjati,
               I moja kaplja pomaže ga tkati.     

Dragi učenici ove škole, budite i vi ta kaplja, da bi i slap ove škole mogao još dugo sjati! 

Odgovori