U blagdanskom duhu, učenici razredne nastave i posebnih odjela naše škole, u pratnji svojih učiteljica i pomoćnica u nastavi, uživali su u čarobnoj božićnoj predstavi „Kolačići Djeda Božićnjaka“, koju su izveli UO Kazališna družina Iglu i Gradsko kazalište Joza Ivakić u Kulturnom centru Ivana Hermana. Ova edukativna i zabavna predstava prenijela je snažnu poruku o prijateljstvu, solidarnosti i zajedništvu, donoseći djeci radost i toplinu blagdanskog razdoblja.

Djeca su se kroz 30 minuta potpuno prepustila bajkovitoj priči iz božićne radionice, gdje se pripremaju darovi i kolačići za djecu diljem svijeta. Uzbudljivo je bilo vidjeti učenike kako aktivno sudjeluju u predstavi, smiju se, plješću i s oduševljenjem prate zgode dobrih patuljaka Djeda Božićnjaka. Poruka da se dobrota i pristojnost uvijek isplate ostavila je snažan dojam na naše učenike, koji će još dugo prepričavati svoje dojmove.

Posebno zahvaljujemo Gradu Županja što je omogućio besplatno gledanje ove predstave, čime su svi naši učenici dobili priliku osjetiti duh Božića kroz umjetnost. Ova gesta još jednom potvrđuje važnost zajedništva i podrške, posebno u blagdanskom vremenu.

S osmijesima na licima i srcima ispunjenima božićnom čarolijom, učenici su se vratili u školske klupe, bogatiji za jedno nezaboravno iskustvo koje će ih podsjećati na važnost dobrote i dijeljenja radosti s drugima.

Blagdani su vrijeme kad činimo dobro i širimo veselje, a predstava „Kolačići Djeda Božićnjaka“ pokazala nam je kako to možemo učiniti na najljepši način – kroz priču, osmijeh i zajedništvo.

S glumicama Katarinom Šestić Baotić i Josipom Oršolić napravili smo kratak intervju, evo što smo ih pitale i što su nam rekle:

 “Možete li nam se za početak malo više predstaviti?“

“Dobar dan cure, drago mi je da ste tu. Moje ime je Josipa Oršolić, ja sam glumica i lutkarica i kreatorica sadržaja za društvene mreže i suosnivačica kazališne družine Iglu, koja je sad imala premijeru predstave.”

“Što vas najviše inspirira u radu na predstavama za djecu i kako osiguravate sadržaj bude adekvatan, a istovremeno zabavan?“

“Pa nekako uvijek trudimo maštu. Kako da vam kažem, nekako uvijek gledamo da napravimo te tekstove da su poučni i da su pametni. Najviše zapravo tih kreativnih dijelova nastanu kroz probe koje imamo zajedno s partnerom, jer nekako na sceni s partnerom zajedno možemo kreirati tu kazališnu kazališnu magiju koja se događa. A priču, pa tu i tamo pronađemo neku priču, nekakav motiv neku temu, želimo govoriti priču. Recimo, budimo dobri i onda nekako krenemo lagano iz toga. Tako pišem tekstove i za mene je uvijek za djecu igrati najljepše zato što su djeca zapravo pametnija od odraslih i puno otvorenija i puno puno slobodnija i njihova mašta je neograničena.”

“Koje su ključne razlike u pristupu glumi kad nastupate s djecom u djecom u usporedbi sa odraslom publikom.“

“Pa evo ovo što sam maloprije rekla, djeca su uvijek puno otvorenija i ponekad mi često podilazimo djeci, odnosno imamo predrasude da oni nešto neće skužiti da mi sad moramo nešto naglašavati previše, jače igrati, ali to uopće nije istina. Oni će vrlo vrlo brzo detektirati i postaviti neka pitanja. Recimo, sad, nakon predstave mene djeca pitaju, a gdje je pospanko, a zašto imaš tenisice jer je vidio da slučajno imamo tenisicu ispod ovog, onda njemu govorim zato što moram nositi tenisice da mi ne bude hladno. Sve vide djeca apsolutno sve vide, vide i odrasli, ali nekako odrasli, oni možda, ako nešto vide, ne obrate pozornost na to, a djeca će uvijek obratiti pozornost tako da su oni najjači, najjača i najteža, zapravo publika, ali najbolja.”

“Koliko je važno vizualno scensko oblikovanje u predstavama za djecu i kako surađujete s timom na realizaciji tih elemenata?“

“Pa dosad smo uvijek imali pomoć od Gradskog kazališta Joza Ivakić koji su se pobrinuli za taj tehnički dio, za glazbu, za svjetla, a Katarina i ja smo zajedno izrađivale scenografiju i mislimo da je ona jako jako važna, a ponekad zapravo scenografija može biti pod navodnike siromašna, ali zato kazališna igra, glumačka igra, mora biti bogatija, kreativnija, a kad je malo maštovitija scenografija, onda nam puno zapravo ona pomaže da i glumački da nam možda bude lakše, ali mislim da je to zapravo lijepo, djeca vole vidjeti lampice. Vidjeli ste reakcije kad se upali lampica, onda je to njima sve lijepo kad su kostimi, tako da vizualno i vizualno jako, jako, jako važno, pogotovo za djecu, a za odrasle možda se scenografija nije toliko važna koliko je ta glumačka igra, ali, evo, mislim da je kombinacija jednog i drugog, zapravo ono bingo.”

“Koji su najveći izazovi s kojima se suočavate? Znači, od predstave do izvedbe i produkcije svega.“

“Najveći izazov je napraviti dobru priču ako je priča dobra i ako je priča zanimljiva i ako je glumački zanimljiva kreativna točna da je razumljiva, onda je zapravo sve lakše. Zapravo, dramaturgija je 80 posto posla. Zato kažem, treba dobro i prići glumi, a sve ostale tehničke stvari doprinose predstavi vizualno, svjetla, ali kad je dobra priča, to je zapravo najvažnije. Je li još nešto bilo u vezi pitanja tko je koje su najveći? Rekli ste? Što nam izazovi? Izazov je i prodati predstavu i biti, naravno, zanimljiv djeci da sad mi glumački njih kroz tu priču uvučemo u priču da se oni mogu opustiti, da im je to zabavno i da svi na kraju nauče nešto dobro iz toga.”

“I za kraj kako publika posebno djeca, utječe na vaš nastup i način pripreme predstave?“

“Pa to je dosta zanimljivo pitanje. Uvijek nekako gledamo to da točno kažemo stvari, da nema brljanja, da im ne lažemo. Mi možemo njih lagati kazališno, ali da im ne lažemo da se tu nešto nalazi, a ne nalazi. Jer oni će uvijek pronaći istinu na sceni. Njima je ovo što se događa na sceni istina i oni sve vjeruju što se dogoditi na sceni. Ako mi njih slažemo i iznevjerimo njihovo povjerenje, onda oni nama neće vjerovati i onda će to biti puno teže za njih pridobiti. Ovako kad mi njih odmah u startu kupimo i njima pokažemo tu scensku istinu u koju oni vjeruju, to onda ide najbolje i kad im ne lažemo.”

“Kako ste se odlučili na glumu kao karijeru? Je li to bio san iz djetinjstva ili nešto što se razvilo kasnije?”

“To je bio san iz djetinjstva, ali ja sam više gledala lijepe glumice i lijepe haljine. Nisam zapravo znala što je gluma. Dakle, bilo mi je važno kao svakoj curici, valjda da se lijepo obučem i da imam lijepu dugačku haljinu. I onda je to nekako počelo, kako sam upisala dramsku i tako sam s godinama razvijala ljubav prema scenskom umjetnošću najviše glumi i tako sam došla do Akademije i upisala iz prve.”

“Možete li nam reći nešto više o svom iskustvu u kazališnoj družini Iglu i kako uspijevate balansirati između Zagreba i Županje?“

“Jako teško uspijevam balansirati sve teže i teže što sam starija. Iglu je osnovan 2021. Godine. s kolegicom Josipom Oršolić sam ga osnovala. Ovo nam je četvrta božićna predstava i radimo još ljetne radionice i radionice tijekom školskih godina. Šta si me pitala? Daj mi još jednu ponovi da ti ne dodam. Možeš li reći više o svom iskustvu? Aha? Iskustvo u kazališnoj družini glume? Pa najviše imam iskustva u radu sa djecom i mladima i jako sam zahvalna na tome zato što kroz Iglu nisam samo glumica, nego sam od čistačice do producentice do glumice, voditeljice i sve ostalo. I mislim da je to odlično, kako za mene, tako bi svakome preporučila da prođete cijeli dijapazon svega i onda imate širu sliku o svemu i znate nekako možda ste bolji i iskusniji za budućnost, brže učite kad tako puno radite, hajmo reći ukratko.”

“Što vam je bila najizazovnija uloga do sada i po čemu pamtite lik Danice u seriji San snova?“

“Od kazališta, kazališnih uloga najizazovnija mi je bila jedna uloga tinejdžerice doktora Sveljačića. Jako dugo sam se mučila da ju nađem. Igrala sam djevojčicu koja je imala dvanaest godina i bila je jako arogantna i bezobrazna, ali zapravo nije. I bilo je jako teško naći taj balans da ja izgledam kao da imam dvanaest godina, a ne kao 18. Tako da mi je bilo jako teško naći taj balans u godinama, a od TV serija i uloga najizazovniji mi je bila svakako Danica i najdraža dosad jer je bila zanimljiva i zabavna i sve ono što ja nisam.”

“Kako ste se odlučili okušati na društvenim mrežama i kako je došlo do toliko uspjeha na tiktoku?“

“Ja sam oduvijek gledala društvene mreže kao nekakav posao sa strane uz glumu jer mislim da to sve dobro ide jedno s drugim. Nije to išlo odmah. Ja sam prvo krenula preko Instagrama, ali to je dosta sporo išlo, a onda se na tiktoku baš tako spontano dogodilo, jednostavno tiktok je viralnija mreža i krenuli su videi ići. Ja sad imam neku svoju publiku i odlučila sam ići na temu glumačkih skečeva što mi je srodno s glumom.”

“S obzirom na to da vas ljudi često prepoznaju na ulici, kako se nosite s popularnošću i neizbježnim kritikama?“

“S popularnošću, ne smatram se uopće popularnom i nosim se normalno, kao i otkad znam za sebe. S kritikama, ovisi kako kojim, većinom to budu kritike bez pokrića i na njih se samo nasmijem jer ne znam, to mi je valjda obrambeni mehanizam. Kad tako netko nešto ružno, recimo, napiše, pogotovo na tiktoku, baš mi bude smiješno jer zamišljam da osoba stvarno nema pametnijeg posla, nego meni pisati neke ružne bezvezne komentare, a ako je nekakva konstruktivna kritika, naravno, u prvome lupi me ego kao valjda svakog čovjeka, ali onda idući dan prespavam, uvijek prespavam i razmislim i prihvatim, ako mislim da je dobro i promijenim.”

“Kako izgleda vaš tipičan dan kad pripremate predstave poput Kolačića, Djeda Božićnjaka?“

“Dobro, pa si nabrojala kolačiće Djeda Božićnjaka da si samo rekao kako izgleda moj tipični dan, ne može to tako, jer svaki dan je drugačiji, a kad pripremamo predstavu ovisi koju ulogu pokrivamo od ovih raznih od čistačice do glumice. Sada sam pokrila najviše ulogu producentice i uglavnom kad se probudim, prvo je u radnom vremenu, bilo da zovem škole, općine i prodajem predstavu ili radim marketing za društvene mreže. To sam radila, recimo, zadnja dva mjeseca svaki dan po dva, tri, četiri i pet sati dnevno ovisi koliko je potrebno, a recimo da sam bila i na predstavi kao glumica u glavnoj podjeli igram samo kao zamjena, tako da još, još se nisam pripremila za to jer ja tek igram 18.12. prvi puta, onda bi nakon toga išla na glumačke probe i zapravo bi cijeli dan se svodio samo na tu božićnu predstavu 10., 11. i 12. mjeseca.”

“Što vam je draže gluma u kazalištu ili u filmu na televiziji?“

“Pa više sam imala posla u kazalištu, pa možda nisam objektivna, ali izabrala bih kazalište zato što nitko ne može promijeniti taj trenutak između publike i glumca, a isto tako kad snimamo, tu je jako važna montaža i onda glumac nije glavni. Zapravo, jer ti nikad ne znaš što će staviti netko u filmu, a što neće, a u kazalištu ja mislim da je glumac najvažniji. Tako da kazalište. “

“Koliko vam znači suprug i njegova podrška u karijeri?“

“Apsolutno najviše na svijetu, naravno, bez toga nema dalje.”

“Koji su vam planovi za budućnost bilo u glumačkom svijetu ili na društvenim mrežama?”

Pa naučila sam da idem u go with the flow iako nisam taj tip osobe. Tako da nemam nekakvih velikih planova. Imam nekih želja pa recimo, voljela bih napraviti večernju predstavu sa Iglu-om za mlade. Evo, to mi je želja i to planiram ostvariti, ali si dajem još onako 5-10 godina da to ostvarim jer to ide ravnim koracima.”

“Koju preporuku biste poslali mladima koji vas prate, bilo kao glumicu ili influensericu?“

“Joj što god da kažem, zvučat će patetično. Svoju poruku bih poslala mladima da uživaju da se ne opterećuju i da budu svoji.”

“Koliko vas ljudi prati na društvenim mrežama?“

“Tik tok 44nešto tisuća i Instagram 33,4 neki dan sam uređivala medija kit, pa znam.”