Anđeo sjećanja na Vodotornju
U prolazu se zagledam u Vodotoranj. Svojim vrhom dotiče oblake. Ide visoko, visoko u nebesa.
Na sebi ima ožiljke, veće i manje. No ti ožiljci ga čine posebnim. Eno, na vrhu vidim nešto!
Bijelo je kao snijeg, lice mu nježno poput latice cvijeta. Ono tamo nepomično stoji i blago me sa
smiješkom gleda kao majka svoje tek rođeno dijete. Jako mi je poznata ta figura. Vidjela sam ju
negdje u srcu, u dubini očiju. Sada počinje polako nestajati, ali zauvijek ću pamtiti taj prizor…
baš kao i sjećanja na Vukovar, no nikad ih zaboravit neću.
Andrea Klaić, 8.a
Moja baka i ja
Baka i ja smo prijateljice bile, radile sve zajedno
i od sunca se krile.
Igrale smo se zajedno, pravile smo ručak, a
nekad smo brale cvijeća stručak.
Jednog dana nešto loše se zbilo, baka se razboljela
pa sam joj sjela u krilo.
Pitala sam ju: “Bako, što je bilo?”, a ona mi odgovori:
“Ništa lijepo, razboljela sam se ja, sad će u bašči
paprike brati dida.”
Plakala sam dok nitko nije znao, a na pričest moju
zadnji put sam pozdravila baku svoju.
Svi smo bili tužni, a ja sam samo mislila o Ruži.
Ruža je ime moje bake, koju već nisam vidjela
3 godine, i ne mogu vjerovati da je toliko prošlo.
Ali duboko vjerujem da me sad gleda dok pišem ovo
i smije se, ponosna je na me, nadam se.
Nina Žuljić 7.a
Nikome nemoj reći
Oh, more plavetno.
Oh, more duboko.
Imam jedno pitanje.
Oh, more sanjivo.
Oh, more bistro.
Koliko tajni sadržiš?
Oh, more slano.
Oh, more predivno.
Ima li još mjesta?
Oh, more zaigrano.
Oh, more nasmijano.
Ispuni mi želju jednu.
Oh, more čarobno.
Oh more čisto.
Nikome nemoj reći.
Oh, more sveznalo.
Oh, more spokojno.
Još ga volim
Mihaela Gudeljević 8.a
Novi prijatelj
Jednoga jutra mama me izvela na dvorište i stavila u blizinu svoga cvijeća.
Tada mi je na glavu sletio leptir, vjerojatno mu se svidjela narančasta boja mojih kolica. Mama ga je pokušala maknuti, ali se on brzo vratio natrag. Mislim da sam dobila novog prijatelja.
Svakog me jutra on dočeka na dvorištu, ostat ćemo zauvijek prijatelji.
Helena Tuzlak, 5.a
Sanjam
Ja sanjam san
Ja sanjam snove
No zapravo ja sanjam
noć,
mrak i
zvijezde koje svijetle kao lampe
ja mislim
na san
mislim
na snove
ja zapravo mislim
na nebo puno
blještećih zvijezda koje sijaju kao sunce
u najsunčanijem danu.
Ana Orosz, 6.a
Voda
Voda je izvor života,
čistoća je njezina ljepota.
Svako živo biće vodu treba,
biljka, životinja, čovjek, beba.
Cijeli planet ovisi o vodi
kao i o hrani, zraku i slobodi.
Zato vodu čuvajmo jako,
da bi ju mogao imati svatko.
Sebastijan Kapović 8.b
Mihaela Gudeljević, 8. razred
Što očekivati od budućnosti?
Što kada dođe potpuni zalazak sunca, hoću li moći otići znajući da nisam u potpunosti uživala u danima svog života?
Često razmišljam o svojoj budućnosti. Ne bojim se… što nas čeka?! Ne bojim se… što bi moglo biti pred nama. Bojim se… da ne ću iskusiti sve što mi život nudi ili ostvariti sve svoje ciljeve. Koliko god se trudila, budućnost nije u potpunosti u
mojim rukama. Mogu planirati i nadati se nečemu, ali budućnost, hm… Budućnost je jednostavno nepredvidiva. Ne želim zatvoriti oči s milijunima stvari u svom životu koje su ostale nedovršene, neiskušane i nedostignute. Još nisam postala osoba koja je postigla svoje ciljeve. Još nisam žena koja ponosno korača. Želim živjeti život s ciljem, ciljem poboljšanja i utjecaja
na ostale. Život sa sobom nosi mnogo uspona i padova, ali od svega, najvažnije je živjeti. Svakim novim danom treba biti zahvalan, zahvalan jer, zašto baš ja? Zašto sam, baš ja, zaslužila biti dio nečega tako moćnoga. Dok ne dođemo do razine uviđanja stvarnosti, mislimo da smo samo jedan mali dio svemira, ali nikako nije tako.
Tek kad počneš spoznavati pravu vrijednost života s osmijehom ćeš dočekati zalazak sunca.
Andrea Klaić, 8. razred
Zavoli sebe
Kako je mršava, sigurno je anoreksična
Al’ si krupan, zar ne vidiš kako si predebeo.
Sama si kost i koža.
Ravna si k’o daska.
Odreci se slatkog.
Jedi više.
Jedi manje.
Počni vježbati.
Makni to ogledalo.
Ne želim se slikati.
Odbaci riječi koje bole.
Otvori vrata
i stepenicu po stepenicu
penji se.
Sve komentare baci u koš.
Traži ljude koje voliš
i koji te vole.
Grli sebe u ogledalu
i zanemari suvišne komentare.
Zavoli sebe
i osjećaj se ponosno!
Marin Baturina, 7. razred
Haj, ja sam online
Evo, i TV reklama priznaje da je dvadeseta bila loša. Kako se ne složiti s tim kada sam većinu vremena grlio svoja četiri zida koja nisam želio. Poželio sam biti s bratićima i gledati ih u kazni nakon njihove tučnjave. Poželio sam se tete Zlate koja se prejede ribe na Badnjak, a tvrdi da posti. Poželio sam se dide koji uvijek misli da je bolji u šahu od mene. I škole sam se poželio. Tehnički gledano, preživio sam prvu rundu online nastave. Živ sam i pribran. Naučio sam paziti na starije i ne nasjedati raznim teorijama zavjere. Naučio sam da je bolje biti zatrpan zadaćama u online nastavi nego brigama. Ma, baš je bila divna ta online nastava. Nisam znao da je razred pun glumaca. Boki se zaboravio uključiti, a Dorafora javlja u chat da im je stigao viljuškar za drva pa se isključuje. Joka šalje blijedo slikanu zadaću, a Lidica nije dostupna ni na mobitel ni na fiksni jer nije pročitala lektiru. Jaca je s roditeljima morala u Osijek u shoping, a Itejica ne može pratiti što učitelj govori jer kraj nje plače sestrina beba. Frenki kao prati, a jasno se vidi kako igra videoigrice. Lukić jede sendvič, a Kapica je u pidžami na leptiriće. Lanči mora u glazbenu pa piše u chat da može biti samo pet minuta na satu. Julia je bez Romea otišla tražiti odlutalu macu, a Domo se još nije vratio iz trgovine. Tinicafinica ima pomoćnika u nastavi pa traži od učitelja još zadataka. Anči se u pola učiteljevog objašnjavanja sjetila da nije na vrijeme predala zadaću iz vjeronauka pa je naglas opsovala i za taj dan je nastava otišla skroz u drugom smjeru. Ustvari, razred je poprimio neke nove simptome koje bi Stožer epidemiologa trebao istražiti jesu li posljedica Covida… Srećom, razred mi nije zamjerio što sam spremno odrađivao sve zadaće. Možda zato što su nerijetko koristili moje besplatne usluge. Svi osim Juliške, koja je završila na produžnoj iz matematike pa ju je Učo svaki dan pratio kući i od kuće radi zaštite u prometu. Sve u dogovoru s Čazmatransom jer nema smisla jednog učenika voziti na produžnu. U drugoj rundi, kada se deveti mjesec dokotrljao pred vrata, očekivao sam normalnu školu. Mo’š” mislit’! Na ulazu nas je dočekao dvometarski štap, maske su nam zalijepili za lice, dezinficirali ruke, noge, čini mi se i zrak koji dišemo. Klupe razdvojene, nema rada u skupini, dodatne aktivnosti su zaboravljene. Samo nastava, gradivo i sve što uz to ide. Kad bi se tko razbolio, otišli bismo u izolaciju pa smo mogli po starom, spavati ili gledati TV. Iako nam kuća nikad nije bila čistija i držao sam se svih mjera, jednom su i radi mene sve poslali doma. Tata mi je dobio koronu. Najednom je njegova omiljena pečenka postala ni blitva, ni špinat, ni češnjak. Ne, takav bućkuriš on nikada nije jeo, makar je pečenka izgledala slasno i masno, kao i svaki put. Ovo sada, ni okusa ni mirisa. Znači, Covid je stigao i do nas! Mami je to išlo u korist jer je onda tatu mogla natrpavati raznim povrćem i bućkurišima koji su, navodno, zdravi. Ona nije izgubila kontrolu i nije ju uhvatila panika. Odmah je rasporedila sve raspoložive obiteljske snage između sestre i mene i odredila tko će čipirati tatu. Imao je raditi samo što mu je nacrtala, a naša je dužnost pratiti svaki njegov pokret. Što dodiruje, gdje se i kako kreće, je li se dezinficirao, kolika mu je temperatura, ima li kakve psihičke promjene. Jednom sam joj dojavio kako trebamo zvati hitnu jer su mu oči nekako čudno crvene. Odustali smo u zadnji tren kad smo shvatili da 24 sata bulji u TV i tada smo ga namolili da nam ipak prepusti daljinski. Po mojem kiselom licu je vjerojatno shvatio dozu sažaljenja. Odbrojavao sam sate i minute kada će i meni radi cijele situacije isteći izolacija, kada ću opet udahnuti svjež zrak. TV i mobitel su mi bili jedina zanimacija. Ne znam tko može izdržati gledati te gluposti na internetu. Ni tata to nije prije radio pa sam došao do znanstvene spoznaje kako bi i to mogao biti jedan od simptoma. Mislim, prekomjerno gledanje u gluposti. Možda povjeruju u moju teoriju. Kad se već vjeruje babi Vangi i kada se svatko razumije u medicinu. No, svemu je morao doći kraj, tako da je i moja izolacija završila… na 14 sati! Došli smo u ponedjeljak u školu, osim Lane. Na satu engleskog smo dobili poruku da je pozitivna te da svi moramo opet u izolaciju! Nova izolacija je bila duga samo nekoliko dana jer joj se uračunalo i ono vrijeme zaraženosti dok je bila u školi. To je bio najžalosniji marš koji nas je odveo kući, u naša neizbježna četiri zida. Makar i skraćena, ipak je izolacija! Izolacija, ako nisi bolestan, podrazumijeva nastavu na daljinu. Opet nam se vratio Proždirač Grickalica koji cijelo vrijeme šuška i gricka čips i štapiće pa se tako punih usta javlja na sat. Gospođica Literatica objašnjava da je k’o slučajno nevidim napisala zajedno pa je pet minuta lila krokodilske suze kad joj je učiteljica označila još i hrvaCki, ućiti čemo, htijela sam, vidjeo… Gospodin Organizirani je raširio sve predmete po stolu prema rasporedu za taj dan i slaže ih s jednog kraja na drugi, nakanjujući se da konačno krene s učenjem. Mađiončar stalno izvodi isti sad me vidiš, sad me ne vidiš trik. Uvjerava učitelja da je bio na satu i traži od nas da lažno svjedočimo. Mi, naivci, prosljeđujemo mu sliku ploče i zadataka, a on onda šalje učitelju dokazni materijal da je bio na satu. Ponekad nas svojim glasnim zijevanjem uveseljava Dosada, a nama je ionako svega dosta pa ju ostavljamo na miru. Gospodin Klackalica njiše se zavaljen u svojem mekom naslonjaču, sve dok se ne zanese i tresne o pod. Larica Pitalica stoput pita isto pitanje: – Hoće li takvi zadaci biti u ispitu? Zaslon na kraju zavrišti i probudi gospodičnu Spavalicu: – Ne spominji riječ ispit, goootoooovaaaa siiii! Tek hrabri vide da se Učo smješka i obavještava nas: Haj, ja sam online!
Mihaela Krsnik, 5. razred
Zovem se Korona
Moje ime je Korona. Odnedavno sam učenica ovog ludog razreda. Priznajem, jako sam mlada, ali već sam obišla cijeli svijet. Brzo napredujem pa sam preskočila nekoliko razreda i evo me sada ovdje! Jako sam se radovala školi, no… nisu sve stvari išle kako sam zamislila. Rođena sam u Wuhanu, krajem 2019. godine. Neki govore da sam nastala od šišmiša dok drugi tvrde da su moji roditelji zli znanstvenici u laboratoriju u Wuhanu koji su me namjerno stvorili kako bih uništila svijet. Iskreno, ne znam kome vjerovati, ali znam da se definitivno ne osjećam kao šišmiš… nemam ni krila, a i dobro vidim u mraku. S druge strane, nisam ni zla. Ne želim nikome nauditi, no iz nekog razloga, tko god me dotakne, postane jaako bolestan. To me čini iznimno tužnom. Voljela bih da to mogu promijeniti. No, što više vremena prolazi, moje su moći sve jače i smrtonosnije. Danas je prvi dan škole! Jako sam uzbuđena što ću upoznati svu tu dječicu, nadam se da ćemo se svi sprijateljiti i družiti!
– Pozdrav, ekipa! Ja sam Korona, nova učenica, tko želi sjediti sa m…?
Nisam uspjela ni dovršiti zadnju riječ, a ono, cijeli se razred u panici razbježao! Svi su vrištali, trčali, plakali, skakali, zvali roditelje, učitelje, braću i sestre! Nakon mog dolaska, cijela se škola zatvorila. Što sam to učinila? Zašto me se svi boje toliko? Ne želim nikome nauditi! Sljedećeg dana svi su učenici iz mojeg razreda ostali kod kuće. Čula sam da se taj njihov prisilan ostanak naziva lockdown. Svu nastavu prate od kuće, sa svojih laptopa i tableta. Doznala sam i da im često puca internetska veza i da se profesori često moraju s njima nadglasavati. U povjerenju, ne žele upaliti ni kamere jer ih većina prati nastavu iz kreveta. Jako čudno. Kako uopće pišu što profesori govore ako leže? Preostale su mi samo duge šetnje gradom i poneko druženje s rijetkim prolaznicima. Jedna grupica mladih vraćala se s rođendana pa me primila u svoje društvo. Čak su me grlili i smijali se sa mnom. To je ono što sam željela, da se igram i družim, da me se nitko ne boji. Više ih nisam susrela u gradu. Ulice su bile puste, zima je bila jako duga, a proljeće još i duže. Tek poneki su izlazili iz svoje kuće, otišli bi do trgovine i odmah su trčali nazad. Ja sam i dalje šetala ulicom sama, kucajući tu i tamo na pokoja vrata. Kada bi mi tko i otvorio, odmah bi se razbolio. Duša me boli, zašto sam tako opasna? Nakon mjeseci straha i strepnje kada me ugledaju, odlučila sam da bi bilo najbolje da se privremeno povučem. Nisam više htjela činiti ljude bolesnima. Gotovo cijelo ljeto provela sam sama, daleko od svih. Tu i tamo bih srela nekog čovjeka koji bi se potom razbolio, no trudila sam se ostati što dalje. Pa ne želim im nauditi… Tada je došla jesen. Bilo je vrijeme za povratak u školu. Pomislim, pa možda više nisam tako opasna, ljudi me sreću i tek se nekolicina razboli. Možda je moja moć oslabila pa mogu nazad u igru sa svojim prijateljima! No, stvari su se opet zakomplicirale. Došla sam u školu i opet se mnogo djece i odraslih razboljelo. Sada su bili bolesniji nego na početku. Opet su otišli kućama i opet su preko svojih ekrana pratili nastavu. Međutim, kako sam nastavila svoju vječnu šetnju pustim ulicama grada, primijetila sam da ljudi više ne bježe kada me vide. Istina, u strahu su kada im se približim, no sa sigurne udaljenosti tek mi pruže pogled ili čak i kimnu glavom. Možda više nisam tako opasna! Napokon se mogu igrati! Bila sam presretna!
Sreća je bila kratkog vijeka. Načula sam kroz šaputanja na ulici kako su usvojili neke mjere kako bi me se manje bojali, ali da sam i dalje jako opasna. Navodno, ako nose maske, dezinficiraju ruke i budu udaljeni jedni od drugih minimalno dva metra, nisam toliko opasna. Osim toga, čula sam i da znanstvenici istražuju moje porijeklo. Navodno mi šišmiš ipak nije tata ( to sam vam mogla i sama reći) a nisu me stvorili ni zli znanstvenici. Također, čula sam da rade na lijeku koji će me oslabiti i od kojeg ljudi, koji se druže sa mnom, neće biti bolesni ako budem blizu njih. Toliko sam uzbuđena oko toga! Kada svi prime lijek, moći ću se družiti s djecom iz razreda! Istina, morat će nositi maske još neko vrijeme i dezinficirati ruke, ali barem ću moći biti kraj njih, slušati njihove priče, smijati se s njima, hodati ulicom a da ne razbolim i uplašim sve oko sebe. Otkad sam se pojavila, mnogo se loših stvari dogodilo. No, čula sam da je bilo i onih dobrih. Oceani i šume su se pročistili, priroda je procvjetala. Ljudi, iako fizički daleki jedni od drugih, nisu nikada bili bliži. Mnogi su pokrenuli nove poslove, uhvatili se novih hobija, provodili vrijeme u prirodi sa svojim najbližima. Jedna gospođa, kraj koje sam prošla ljetos, rekla je kako sam, iako zla i opasna, zapravo pomogla ljudima da shvate što je važno te da se iznova povežu sa svojim bićem i osjete koliko je život velik i vrijedan življenja.
Ema Gagulić, 8. razred
Ljubav
Ljubav se ljulja
na škripavim kazaljkama vremena
okreće stranice i poglavlja
piše povijest riječju
svjetlucavim očima otkriva svaku tajnu
rađa se vječna u našim molitvama.
Ljubav nema predrasuda
samo ponos
i sreća svih ljudi
za koji duša put zna.
Ljubav
pliva u beskrajnom plavetnilu
i traži već zahrđali ključ
a kada ga nađe, uzdigne se
i zove te pravim imenom tvojim.
Ljubav je naše drugo ime.
Tatjana Zurak, 8. razred
Novo ne(normalno) doba
Teško mi je razmišljati o stvarima koje smo nekada mogli, a sada su nam ograničene. Prije smo imali probleme oko toga gdje ćemo se naći s društvom, gdje ćemo ići za praznike… A sada nam je to nedostižno svaki dan brojimo sve veće brojke, dolaze samo vijesti o tome koliko je zaraženih, koliko umrlih i kao da svemu tome nema kraja. Mediji su pretrpani lošim vijestima i novim mjerama, ponekad mi je to sve teško pratiti jer strahujem od toga da će se ionako već loša situacija pogoršati. Najviše od svega toga me plaši da će nam postati navika da izbjegavamo jedni druge, da ne pružimo ruku poznaniku, da ne zagrlimo voljenu osobu, da izgubimo osjećajnost jedni za druge. Mnoge ljude je razdvojio ovaj strašni virus, neke trajno zbog smrtnih situacija, neke za vrijeme izolacije, a neke bez razloga. Mnoge nas je to pogodilo, psihički strah nam je utjeran pod kožu te nemir koji vlada u nama i svaki dan sve više gubimo nadu za boljim. Dosada nam ispunjava dan i gubimo volju za svakodnevne aktivnosti i međusobnu komunikaciju. U svakome od nas ova je situacija ostavila teške posljedice i loša sjećanja koja je nemoguće zaboraviti. Baš onda kada se činilo da ne može gore došle su nove katastrofe poput potresa koji je sve razorio. Obitelji su ostale bez doma, a neki čak bez svojih najmilijih. U ovoj panici pokazali smo da smo spremni sve učiniti jedni za druge pomoć je stizala sa svih strana. Koliko god da se čini da nas je ova situacija odvojila na neki način nas je zapravo spojila. Bitno je da pokušamo razmišljati pozitivno jer svatko od nas može pomoći u tome da ovo što prije prestane. Moramo vjerovati u to da ćemo se jednoga jutra probuditi iz ove noćne more i krenuti snažnije i hrabrije u bolju budućnost.
Ana Orosz, 6. razred
Godina za zaborav
Bio je uobičajen dan. Vikend bez škole, zadaće i nekih posebnih obveza. Obula sam svoje crvene patike i s tetom otišla u šetnju. U daljini ugledala sam svježe izoranu njivu čije su se boje pretapale s tamnije na svjetliju. Nastavila sam hodati prema njoj , a pogled me odvukao na nebo. Iznad livade letjele su crne ptice,a nebo u daljini bilo je crveno. Bez ijednog oblačka. Sunce se skrilo i ostavilo samo blijedi krug na crvenom nebu. Kroz glavu mi prođu čudne misli. Zašto imam osjećaj da uz ovu koronu koja traje beskrajno dugo mora biti još nešto. Nije dovoljno što nam je ona promijenila živote. Nisam to toliko primala k srcu i shvaćala sve dok nije počelo utjecati na nas. Kraj prvog i početak drugog školskog polugodišta proveli smo kod kuće na online nastavi. Svatko pored svog tableta,bez druženja uz dopisivanje na mobitelu. Bila nam je to jedina komunikacija jednih s drugima. Bila su dva dana do kraja godine. Pripreme su bile u tijeku i svi smo mislili da nas više ništa ne može iznenaditi, no izgleda da me moja intuicija ipak ne vara i da godina kako počne mora i završiti. Banovinu je pogodio razoran potres, a ljudi su ostali bez svojih kuća, djeca bez škola. Ljuljanje koje sam ja osjetila je bilo strašno, a ne mogu ni zamisliti kako je bilo tamo. Odjednom se sve promijenilo u mojim očima. Nova godina mi nije značila ništa jer slike Petrinje i Siska su stvarale nervozu u meni. Mami je stalno zvonio mobitel i znam da sam ja uz sve o što se dešava bila tužna jer je mobitel bio bitniji od mene. Imala sam milijun pitanja, ali nisam mogla doći na red. Gledajući TV i slušajući nju u dnevnom boravku iz svoje sobe suze su same krenule. Ja ne plačem,ali ovdje je puklo. U jednom trenutku mama je došla do mene i rekla: „ Majčinoj baki je sređena kućica!“ Oči su joj caklile kao nikada. Gledajući u nju i ja sam bila sretna, iako su mi oči bile pune suza. Mama je naravno shvatila u čemu je problem jer sve smo navikle rješavati zajedno. Sjela je pored mene i ukratko ispričala. Teta Maja je u Njemačkoj, a baka sama u jednom od sela tamo. Do nje se ne može, a zna samo da spava u susjedovom autu. Tu je broj po broj došla do volontera u Petrinji koji su odmah otišli pregledati baku. Nazvali su joj unuku i sutra dan obećali dovesti kućicu. Bila sam sumnjičava -Što ako ne dovezu? Zvat ćemo opet, imamo broj. Na sreću, kućica je dovezena. Kasnije mi je bilo krivo što sam bila sebična. Koliko je baka o kojima se nema tko brinuti , koje nemaju gdje spavati i do kojih nitko nije došao. Zagrlila sam mamu, izgubila se i bila sretna što ću noćas leći u svoj krevet u svojoj kući. Malo po malo bilo je lakše…valjda. Pomoć im dolazi, a ja sam opuštenija. Žao mi je ljudi, ali kako vrijeme prolazi nadam se da će i oni dobiti svoje nove kuće. Kada legnem navečer pomislim na njih i zahvalim se na svemu. Dani prolaze, mi smo krenuli u školu, oni…ne znam. Znam da im nije lako i ne znam kako bih ja to preživjela, ali znam da su oni jaki, a, iskreno, nadam se da ja neću niti morati.
Nagrađeni rad Europa u školi Marin Baturina 7. razred
Haj, baka i dida su online
Isključi mobitel. Potraži na internetu. Riješi zadaću preko linka. Čujemo se preko zooma. Uključi se u Teams. Ispit je u Formsu.
Kažu da je digitalna nastava bar malo spasila školu od covida. I mene je na neki drugi način spasila.
Čim bi škola bila gotova, velik dio odmora provodio bih kod bake i dida u Gunji. Osim igre po livadama i igralištima, u dvorištu i uz Savu, jedan dio vremena provodio sam učeći baku i didu kako se služiti mobitelom. Sada mi se to čini zabavno, ali onda to nije bilo nimalo lako. Ustvari, razumljivo mi je sada kada to usporedim sa školom. Naime, didi i baki je tehnologija nerazumljiva kao i meni biologija, ne snalaze se u svim tim tipkama, aplikacijama i društvenim mrežama, baš kao ja među organima. Baka svaki drugi dan razbije mobitelsko staklo jer joj ispadne iz džepa ili torbice. Slučajno šalje poruke onima kojima nisu namijenjene.
I meni su stigle:
– Draga Martina, sretan ti rođendan te puno pozdravi Tenu i tatu.
– Jozo, fali nam kruha kod kuće, svrati do Patričara pa uzmi, ali uzmi onaj crni sa sjemenkama, nemoj onaj obični crni, on mi je bljutav.
Prilično siguran da nisam žensko, a ne zovem se Jozo kao moj dida i definitivno imam kruha kod kuće, nazovem baku i opet joj sve objasnim. Dida je druga priča. On nema mobitel na touch nego na tipke tako da i ne šalje poruke. Kada bi blagdani Božića ili Uskrsa pokucali na vrata, dida bi se dokotrljao do nas, uzeo svoj mobitel, tutnuo ga nama djeci u ruke i rekao da nekim osobama pošaljemo poruke kako da im bude sretan i blagoslovljen blagdan. Pola sata izmjenjujemo se među sobom jer nije spremio sve kontakte, a u porukama uvijek dodaje tekst ili traži da mu pročitamo što smo napisali. Na kraju se odluči za čestitanje pozivima, a kako uvijek nekoga zaboravi, slanje poruka preuzimaju roditelji. Muke s didinim mobitelom često bi se ponavljale. Jednom me baš dobro uznemirio. Iako mi digitalna tehnologija dobro ide, nisam o njoj ovisan. Ne skupljam lajkove, ne fotošopiram se, ne provodim sate i sate po raznim mrežama. Gotovo da mi i ne treba mobitel. Osim kad šaljem poruke Borni gdje i kada ćemo se naći na putu do škole: izas’o sam iz kuce…O’s doc’ do coska…krenio sam.. moze…cekaj me… U školi nije bilo otvaranja tableta, nije bilo prezentacija, televizije, projektora. Ploča i kreda u boji. Dan je ipak ostao obilježen tehnologijom. Zazvonio mi je mobitel. Brže-bolje odbijam poziv i gasim zvuk.
-Što se to čulo? upita učiteljica oštrim glasom popraćen šutnjom razreda.
– Onda? Hoće li mi netko odgovoriti?
-No dobro, ali ako se ponovi, bit će posljedica… znači, atribut označavamo…
Kamen mi pade sa srca. Bio sam ljut na onoga koji je zvao. Čim završi sat, reći ću mu da ga može biti sram! Mislim, kako nije shvatio da sam u školi, mogao sam ostati bez mobitela! Zvrrrrrrrrrrrrrrrr, oglasilo se zvono za odmor. Sada ću mu sve reći u lice kako sam… Dida me zvao!?
-Halo, Marin je, što si me trebao?
-Heeeej, unuče moj! Trebao bih te nešto pitati, zanima me kako se to točno šalju poruke na ovim tu kompjutorskim stvarčicama, vidio sam da baka to nešto na onom svom mobitelu natipkava, a ja na ovom svom ne mogu to naći pa bi me zanimalo kako…
-Tvoj mobitel je na tipke, možda bi bilo bolje da nabaviš neki noviji mobitel.
-Ma gluposti, ovaj mi je sasvim dobar, pa jesi znao da ovaj čak ima i kameru! Onolike fotoaparate su smanjili, pa zamisli, mogu slikati sa svog mobitela, to ja zovem novo!
-Dida, kameru sada ima… ma zaboravi. Uglavnom, ne možeš na njemu slati poruke kao baka.
-Ako ima kameru, ima i poruke! Mora biti, to je kao da auto ima motor, a nema kotače.
-Dida, odi u trgovinu gdje si ga kupio pa tamo neka ti oni pokažu. Moram ići, sat mi počinje.
-Dobro, onda ‘ajde, vidimo se… eh, klik, evo ga, sada ću ja naći to, pa nisam toliko tehnološki nesposoban da ne nađem poruke. Mislim, ovo ima kameru, nju sam našao pa moram znati i poruke…
-Dida, poziv još traje…upozoravam ga da se isključi.
-Au, jesam ti…konačno je prekinuo poziv.
Uskoro smo ga za rođendan odveli da izabere sebi moderniji mobitel. Razgleda dida i čita naglas: huavaj, samsuggalaiksipsilon, iphon, sahomi…
Nakon punjenja, konfiguriranja, ponavljanja da ne govori diksel nego piksel, uz puno didinih štajeovo, objasnio sam sve za početak i ostavio ga s novim Huavajem, kako on kaže. Vratio sam se kući umoran, a još me čeka učenje rečeničnih dijelova. Naravno, prekinut sam porukom: ,,Dida ovdje! Haj, haj i ja sam onlajn!”
Ništa, moralo se opet na tečaj, a obazrivo sam ga podsjetio i na digitalni bonton.
U međuvremenu je otvarao razne aplikacije, mjerio korake šetajući se svaki dan savskim nasipom, pratio koliko je baka naprednija od njega pa moj mir nije potrajao.
Stigao mi je poziv: – Ovdje dida. BrzoDolaziDobioSamNaLutriji!izgovorio je bez daha.
– Što si rekao? Čekaj…znam da ti ne igraš lutriju!?
– Ne, ali sam vidio na internetu da dobivam 50 000 eura ako skinem ovu neku aplikaciju i evo uskoro će se skinuti, ne mogu vjerova…
– To je prevara! Brzo prekini preuzimanje!
– Sve piše…
-Prekini kad kažem!
-A mogli smo biti bogati, dočekao me popodne na vratima.
Brzo je shvatio moju uzrujanost.
Baka se drži naučenog i otvara samo ono što joj treba za poruke i pozive. Ponekad pregleda portale za vijesti i objavljene obiteljske fotografije. Didu sam vratio na dopunsku. Pristao je kad sam mu pokazao online vijesti, zamijenit će mu novine i to ga je obradovalo. Ponovo sam ga upozorio da je mogao pokupiti kakav virus… Objasnio sam mu neke stvari o virusima te mu pokazao koje su stranice sigurne. Naravno, nije mi odmah povjerovao u digitalni virus.
Da, drugi virus nam je svima na umu. Corona virus. Od prošlog ljeta vidjeli smo se kratko nekoliko puta. Corona virus je prekinuo moje ljeto kod bake u Gunji. Dida je shvatio da s covidom nije šala pa je poslušao savjete. Naučio se služiti skypeom, viberom i facebookom. Napravili smo raspored kada se možemo uključiti i družiti se online. Kako vrijeme prolazi, sve nam više nedostaje druženje uživo, ono pravo, kod nas i kod njih. Onda opet pomislim kako bi bilo strašno da nema ovog digitalnog druženja uživo. Kad nisam u školi, za didu i baku sam uvijek dostupan online. Spasilo me da ih bar tako mogu vidjeti i čuti. Dida se digitalno uozbiljio, ali ga još uvijek imam pod kontrolom. Samo on to ne zna.
