Budi NESEBIČAN, teško stečeno podijeli s drugima.
Budi TOLERANTAN, prihvati osobe onakve kakve jesu.
Budi ISKREN, reci što misliš bez obzira na posljedice.
Budi OSJEĆAJAN, pazi kako tvoje riječi utječu na druge.
Budi PRAVEDAN, imaj ispravan odnos prema drugima.
Adrian Pavlović 7.a
Tako si lijepa.
Oči ti se sjaje.
Ličiš na cvjetić.
Elegantna si, ali dosta ljutita.
Radije bih da nisi.
Ako ti to netko kaže,
Nemoj misliti da ne voli
Cijelu tebe.
I to je podnošljivo.
Ja prihvaćam ono što si ti.
Zajedno gradimo prijateljstvo.
Katarina Dabić 5. r.
Znaš li što ću Ti tada reći
Kada Te vidim u vječnoj sreći,
Kad pogledi nam se spoje
Oči Tvoje i oči moje?
Reći ću Ti da mi je žao
Što sam lagao, varao i krao,
Što sam bio čovjek grješan.
Kada se budemo gledali,
Zahvalit ću Ti na svemu,
Stat ću ponizno pred Tebe
Posramljen,
Ali neću imati tremu.
Zahvalit ću Ti što oprostio si grijehe moje,
Srce će moje postati Tvoje,
Reći ću volim Te
I ostat ću zauvijek kraj Tebe.
Patricija Kobaš 8.a
( vjeroučiteljica Jelena Sremac)
Alkohol nije cool jer kada popiješ kap više, loše ti se piše.I mene se tiče ako se tebi u glavi vrti,ako se tvoja obitelj na tebe srdi. Ne bih volio da si u kutu,ako pijan voziš,sudar ti je na putu.Odlučno alkoholu reci NE, pobjegni od njega što prije.Zar te nije sram, zar te ne boli kada tvoja obitelj radi tebe pati i nanosiš joj boli. Stani pred ogledalo i pogledaj svoj pijani odraz u njemu,pronađi svoju bolju stranu i uživaj u malim stvarima oko sebe, ojačaj svoju volju u svemu.I mene se tiče ako živiš kraj mene, odlučno kaži DA životu i izađi iz svoje sjene.
Marin Baturina 6. b
Hvala Ti, Bože, na ovim darovima
s oranica moje Slavonije.
Hvala Ti za kišu koja ih je napajala
i na suncu koje ih je grijalo.
Hvala Ti na zrnatim kukuruzima
koji su bogato rodili i ove godine.
Hvala Ti što si od malog zrna učinio
da naraste čvrsta stabljika
i veliki klipovi s krupnim zrnima.
Hvala Ti za žito, simbol naše Slavonije.
Njegovo se klasje zlati izdaleka.
Hvala Ti, Bože, na ovim darovima.
Antonio Tomić 8.a
Kako je lijepo vratiti se kući
gdje te čeka topli miris svježe pečene krumpirače!
Domaći krumpir smo majka i ja lani sadile u rahlu zemlju. Baka ga je svojim starim, ali spretnim rukama ogulila i izribala. Tijesto je mijesila od ceranskog brašna. Nauljila je deset godina staru okruglu tepsiju suncokretovim zdravim uljem. Ostatke kore ostavila je kako bismo njome nagodinu rahlili zemlju za nove krumpire. Nije baka zaboravila u krumpiraču dodati ljubav. Kada mi pruži topli komad, kaže da se pomolim za one koji nemaju hranu na stolu. Zahvalim Bogu na krumpiru, na zemlji, na žitu i suncokretu, ali najviše zahvalim umornim rukama koje mi pripravljaju domaći posni obrok.
Patricija Kobaš 8.a
Za Slavonca nema veće sreće
od šume hrastove
i kada gleda kako se list
s krošnjom rastaje.
Kad na prosjeci čeka plahu srnu
i čuje riku jelena,
Slavoncu je šuma draga u jesen
ili kada je zelena.
Kad javor zašumi,
u njemu čuje pjesmu tamburice.
Njezin ton mu osladi dan
mekoćom zvuka
i osvoji ga ritmom
koji mu zauvijek ostaje.
Marin Baturina 6.b
Al’ je lipo to Šokačko sijelo,
Pedeset i tri ljeta pjesme i kola,
okićena šlingom Županja je moja.
S Papuškinog stana upregnuti dorati i vranci,
a do njih su šarci i najljepši lipicanci.
Plesnim kasom ulicama prolaze,
pozdravljaju goste sa svih strana,
u povorci evo, graničara i serežana.
Mirisi se razni šire,
od pečenih kobasica,
listarića, lepinjica,
i šarenih kolačića.
U nošnjama i staro i mlado.
Pjevaju se iz sveg glasa pjesme stare,
i moja će javorova tamburica
zasvirati dične hrabre graničare.
Marin Baturina 6.b
Josip Kozarac je bio u pravu kada je rekao :
”Tko jednom vidi tu šumu, nikada ju neće zaboraviti!”
Osjetila sam to u svježem šumskom zraku i u čarobnom šuštanju lišća pod mojim nogama. Hrastovi se protegli do nebeskih visina. Oni su najljepši dio šume. U njihovom društvu i ja osjećam da sam dio šume. Prepoznajem biljke koje smo učili i skupljam žir skriven ispod lišća. Promatram gljive odjenute u bijele i smeđe kišobrančiće. Dišem svježinu i uživam u bojama jeseni u Kozarčevoj šumi.
Marija Damjanović 6.b
Šššššš…šuuuuššššuuu…šumi lišće s krošanja u nepreglednoj šumi. Hrapava kora bridi pod prstima. Onda pogladiš mahovinu i pogledom pratiš tamnozeleni bršljan omotan uz deblo visokog hrasta. Oko tebe pleše žuto, smeđe, zelenkasto, narančasto i crveno lišće. Nogama razgrćem hrpe već otpalog lišća i skupljam žir. Malo dalje hrpice gljiva i labudovi na vodi. S lopočima plešu jesenji ples.
Marina Jurić 6.a
Lišće se nečujno spušta na zemlju. Ptice ga ispraćaju svojim pjevom. Lagani vjetar mrsi mi kosu, a onda zanjiše granje hrastova. Oko njihova debla zapleo se bršljan. Mahovina se zeleni. Tlo je malo vlažno od jučerašnje kiše. Danas na nebu nema ni jednog oblačka. Uz šumu su Bošnjački virovi. Na njihovim vodama plivaju labudovi, neuobičajeni stanovnici slavonske šume. Hodamo tiho da ih bolje možemo promatrati. Za koji trenutak, na poziv učitelja, potrčimo šumskom stazom preko nekoliko drvenih mostića. Pred nama golema učionica usred šume. Stolovi pravi hrastovi, glatki, a na njima sloj otpalog lišća. Naprijed je velika zelena ploča. Oko nas šume krošnje hrastovih i grabovih stabala. Ima tu brijesta i klena. Pod nogama i kraj panjeva, pored grmlja promatramo i beremo gljive. Puteljcima kao iz bajke trčkaramo i osluškujemo jeku svojih glasova.
Nina Žuljić 6.a
Dan je kao stvoren za šetnju šumom. Sunčeve zrake probijaju se kroz visoke guste krošnje. Iako nam je pod nogama debeli sloj otpalog lišća, još ga je mnogo ostalo na granama.
Lagani povjetarac poigrava se raznobojnim lišćem pa krošnje glasno zašume. Najavljuju pravu jesen.
Benjamin Vrtarić 6.a
U šumi smo. Sunce nas grije pa nikome više nije hladno. Usred šume nekoliko lovačkih i šumarskih smeđih kućica do kojih trčim po debeloj šumskoj stazi. Kukci nas šapatom promatraju, bojeći se da ih ne istjeramo iz njihova doma. Čitam oznake poučnih staza i udišem mirise grmlja i dozrelih bobica. Pod nogama, među lišćem, sakrio se žir. Biram onaj krupniji i sjajniji. Zastanem pred velikom bijelom gljivom. Možda je otrovna pa ju ne berem. Poznato bilje dodirujem i divim se njegovoj nježnosti i mekoći. Tek što sam podigla pogled, vjeverica pobježe u svoje skrovište visoko među granama.
Ostavljam joj šumu do novog susreta.
Barica Iljić 6.a
Dok sam hodala šumom, promatrala sam visoko drveće i raznobojno lišće. Listovi su žuti i smeđi, crveni i zelenkasti, okrugli, mali i veliki. Na zemlji je uz lišće mnogo plodova. Tu su gljive i žir. Uokolo je grmlje i stabla prave sjene. Šuma u jesen je jako lijepa.
Lana Tomić 6.a
Nikada se nisam osjećao tako sigurno kao u ovoj šumi. Nada mnom guste visoke krošnje prave sjenu i hlad. Sjedam po starim panjevima i na meku mahovinu. Oko mene gljive poznatih i one manje poznatih naziva. Razmičem suhe grane među kojima sam pronašao pravi planinarski štap. Zamahujem njime i oslanjam se na nj pa ga stavim na rame. Noge same zarone u debeli sloj lišća, a krupni žirevi kotrljaju se oko naših nogu. Uz hrastove raste grab, brijest, a od klena sam pomislio da je javor. Nisam pogriješio, rođaci su, kaže nam šumarski stručnjak. Javor me podsjeća na milozvučje moje tamburice. Od njega se prave najbolje tamburice pa je slatko biti u njihovom društvu. U ovoj šumi sve buja i vrvi, krcka, šušti i miriše svježinom sunčanog jesenjeg dana.
Marin Baturina 6.b
Ulazim u šumu. Osjećam mir. Pogledom pratim zrake sunca kroz krošnje visokih stabala. Na granama zlati se lišće. Ono pod nogama šušti u ritmu mojih koraka. Iz daljine dopire pjev ptica. U dubini pod debelim i gustim krošnjama svježe je i prohladno. Možda se zato žir utoplio pod sagom lišća, a bobice gloga lagano se njišu kao da žele da ih ubereš.
Hvatam listiće nošene lahorom i ne želim iz šume van.
Luka Prkačin 6.b
Šuma je velika i dugačka. Najveći u njoj je hrast lužnjak.
U šumi stanuje glog i divlja ruža, kupina i lijeska.
U njoj zuje mali i veliki kukci koji lijeću uokolo.
Fran Pranjić 6.b
Na kolodvor sam došla nepun sat ranije od polaska vlaka. Radovala sam se neuglednoj zgradi kao da je najveća palača. Kako i ne bih, kada me čeka prvo putovanje vlakom. Putujemo iz Županje do Vinkovaca, ali nema veze što je to samo tridesetak kilometara.
Pola mojega razreda nije se vozilo vlakom pa i oni dijele uzbuđenje sa mnom. Prate nas roditelji, a mi napunili ruksake sendvičima, grickalicama, slatkišima i bočicama soka, kao da idemo na daleko putovanje. Vlak stiže iz Osijeka. Prazan je, tek jedan putnik izlazi, preuzima neku pošiljku i vraća se odmah nazad. Učitelji ne daju da ulazimo dok ne čujemo priču prometnika o vlaku i kako se nekada putovalo. Miješaju nam se slike o kojima govori s nestrpljenjem da što prije krenemo. Na ulazu u vlak pozdravlja nas domaćica. Fotografira nas, a mi jurimo po vagonima. Zauzeli smo dva vagona. Sjedala udobna i svi se vidimo. Čak možemo i šetati, premještati se. Ostavljam pogled za kasnije jer me roditelji prate. Voze paralelno s prugom sve do samog izlaska iz grada i mašu mi. Mašem i ja njima. Mašu im i moji prijatelji uz povike: ,,Marina, eno ti mame i tate!” Učiteljica nas je nastojala smiriti i objasniti što ćemo sve posjetiti u Vinkovcima. Zaokružit ćemo priču o Kozarčevima, posjetiti muzeje i razgledati grad u kojemu upravo traju Vinkovačke jeseni. Jedni plješću jer nastupa Nika iz njihova razreda pa bi radije gledali nju nego išli u muzej. Dolazi kondukter i samo što ne zapjeva kao u ”Vlaku u snijegu”. ” Pustite ih učiteljice, odavno nisam vidio ovoliko putnika u vlaku. Da je ovako, imali bi’ mi posla. Ne bi željeznica propala.” Nastavio je pričati o svojim putovanjima i prepunim vlakovima iz njegove mladosti. Mi smo se smijali, pravili selfije i otvarali prozore. ” Evo nas u Gradištu! Ja tu imam baku!” U Cerni pruga prolazi kraj rijeka, ide preko mostova, a onda oranice i šuma u daljini s jedne i druge strane. Vlak ide sporo pa razgledamo dvorišta puna bundeva i kukuruza. U jednom je bazen kao pola našeg školskog igrališta. Na sredini bazena čovjek leži na luftiću, a oko njega plivaju djeca. Baš bih i ja takav, pomislim. Ritam kotača je ujednačen, samo kada staje, kotači klize glasno pa se vlak, uz jak zvižduk, zaustavi. Nitko ne ulazi i ne izlazi. Na vinkovačkom kolodvoru opet slušamo o najvećem prometnom mjestu nekada, čitamo vozni red, brojimo kolosjeke i perone. Poziramo za zajedničku fotografiju kraj lokomotive na izlazu s kolodvora. Vinkovci k’o Vinkovci. Važno je da nismo na nastavi. Nema se tu što vidjeti, pomislim. Ulice, kuće kao u Županji. Prevarili smo se. I to jako. Pogled nam odvlače uređena dvorišta i lokali, trgovine. U svakome je poneko obilježje Slavonije. Prozori su okićeni šlingom i muškatlima, u dvorištima fijaker, oprema za konje, lijepo složene bundeve, snopovi žita i kukuruza, strojeva i alata za rad u polju. Stare lampe, glačala, kolovrati, lutke u nošnjama u izlozima. Ulice pune šetača. Sve je to za Vinkovačke jeseni. U središtu nas je dočekao turistički vodič. Uz priču o znamenitostima grada predložio je da, umjesto muzeja, posjetimo kupolu u kojoj ćemo razgledati svemir u digitalnom obliku. Malo je reći koliko smo uživali. Ne znam što je bilo ljepše, glazba ili svemir. Kao da nisam na zemlji. U velikom parku citati iz Kozarčevih djela rašireni između stabala, jabuke i srca, suveniri. Ima i crnaca, prodaju svoje ukrase. Grad postaje svjetski. Pozornice, folklor i naša Nika. Učiteljica nas požuruje jer još mnogo toga moramo vidjeti. Uz Bosut slušamo priče o gradu i stižemo do kuće Kozarčevih. Sve odiše starinom, a kada izađeš, dočeka te zelena obala Bosuta, miris lepinjica i slavonskih delicija. Mi se opustili i sjedamo po klupama, a kad je učiteljica rekla da nam vlak polazi za petnaest minuta, nastao je stampedo. Dugački su nekako ti Vinkovci. Nikad stići do kolodvora. Učiteljica zadihano viče da pazimo na prijelaze preko ceste i da se ne razdvajamo. U šali dobacuje da oni koji prvi stignu, zaustave vlak. Sva sreća pa je vlak kasnio iz Osijeka. Kondukter nas je dočekao kao najdraže goste. Mrak je padao, a mi smo ostavili svjetla Vinkovaca, javljali roditeljima kada stižemo, a oni nam slali poruke da nas čekaju na kolodvoru. Zvižduk lokomotive oglašavao se preko pružnih prijelaza i kada smo ulazili u grad.
Roditeljima nisam rekla da je ovo prvi put kada nisam poželjela povratak kući. Poželjela sam da putovanje vlakom što duže traje.
Marina Jurić 6.a
Vječno pitanje koje svako malo postavljamo samo sebi. Zašto nikad nemamo slobodnog vremena i što učiniti? Upravo nedostatak vremena jedan je od najčešćih problema modernog čovjeka. I za rješenje tog problema ne treba nikakva nadljudska sposobnost ili nedohvatljiva tajna, već isključivo pametna organizacija života i ovih nekoliko savjeta.
Prvo trebate naučiti reći ne! Jedna od najčešćih pogrešaka kojoj je većina vas redovito sklona je preuzimanje na sebe odgovornosti kada to ne morate. Bez obzira na to činite li to da se dokažete u školi, poslu ili obitelji. Time nećete samo sebi naštetiti već i toj osobi jer je jedan od najboljih načina da nekome zaista pomognete da ga pustite da se sam nosi sa svojim problemom. Drugo, trebate razlikovati važno od nevažnog. Povremeno će se dogoditi situacija da jednostavno nećete stići obaviti sve obaveze. U takvim slučajevima je iznimno važno da znate odvojiti one važne obaveze od nevažnih. Jednom, kad obavite sve one obaveze koje se ne mogu odgađati, procijenite stignete li napraviti i one manje bitne, a da vam pritom ostane i nešto slobodnog vremena. Treće, nemojte sve raditi sami. Nema ničeg sramotnog u traženju pomoći drugih kad shvatite da će vas obaveze jednostavno pregaziti. Nemojte pokušavati biti jedni od onih ljudi koji uvijek moraju sve završiti sami i zamolite svoje prijatelje ili članove obitelji da vam pomognu. Četvrto, ne ostavljajte stvari napola dovršenima. Ovo je nešto što su vam sigurno svi govorili. Životna je činjenica da sve ono što ostavite za sutra, nužno znači više posla. Štoviše, neke stvari jednostavno funkcioniraju tako da su najbolje i najbrže ako ih odradite u komadu, a ne malo po malo. Znam da, možda, nemate nikakve volje, ali vjerujte mi, sutra neće biti ništa lakše.
Prateći ove savjete, moći ćete se prilagoditi vlastitom životnom ritmu i moći ćete početi odvajati više vremena za stvari koje su vam doista važne.
Petra Župarić 8.b
Mislim da su mnogi u zabludi ako kažu da ne mogu živjeti bez mobitela. To sam i ja mislila u početku. Sada se smijem kada se sjetim dana kad sam zaboravila napuniti mobitel i onda ga nisam nosila u školu. Mislila sam da ću poludjeti. Čim bih čula da mi je stigla poruka, morala sam ju pročitati, a najčešće i odgovoriti. Pod odmorom bih išla hodnikom i buljila u mobitel. Čitala stare objave, nešto lajkala, napravila koji selfi. Nikoga pored sebe nisam primjećivala. I odrasli su stalno s mobitelom u ruci. Sjede jedni do drugih i ne pričaju. Ne kažem da mobitel nije potreban. Posebno je važan mami da me u svakom trenutku može nazvati i provjeriti gdje sam i što radim. Važan je i meni jer sam u stalnom kontaktu s osobama do kojih mi je stalo. S njima najčešće dogovaram kamo ćemo prošetati. Bez mobitela nisam u početku bila opuštena, ali kako je nastava tražila svoje, bila sam sve koncentriranija i sve više me zanimalo što učitelj govori. Mobitelom sam pozvala pomoć kada se prijateljica ozlijedila. Tata mobitelom plaća račune. Učiteljica u grupu javi ako ima neke promjene i nekih važnih obavijesti o školi. S mobitelom nosiš glazbu, fotke tebi dragih ljudi, sve ti je dostupno u tom malom čudu tehnologije.
Kad je u školi organiziran Dan bez mobitela, mislila sam da je to bez veze, ali idu svi pa idem i ja vidjeti što ima. Šetnjom kroz radionice, susrela sam vesela lica koja nešto slikaju, rade pokuse, mijese kolačiće, izrađuju ukrase, glume, plešu. I ja sam otkrila svoj novi talent. Izradila sam narukvicu. Posvuda je bilo puno smijeha, zabave i opuštanja, neke bliskosti s učiteljima koji su vodili radionice.
U svemu se mogu odreći mobitela osim u jednom. Moja prijateljica Ivana otišla je u Austriju. Moramo se čuti bar svaki drugi dan. Jako mi nedostaje.
Lara Lenić 8.a
Dijete sam 21. stoljeća. Ne znam kako je to bilo u mamino vrijeme. Ja živim u svijetu u kojemu smo svi premladi za stvari koje doznajemo. Ovo je svijet u kojemu bez mobitela jednostavno ne možeš. Od trenutka kada ti se otvore vrata tog čudesnog interneta, ti više ne znaš bez njega. Utjecaj poput droge, a opet daleko rašireniji. Koliko sam puta poželjela da sam se ranije rodila, u vrijeme bez tehnologije. Naravno da je tada sve bilo teže, ali ljudi su bili iskreniji. Danas svi lažu preko svega, kao da je Osma Božja zapovijed izbrisana. Tko bismo mi bili da nije interneta? Bismo li imali i dalje toliko ‘prijatelja’? Bismo li imali bolje socijalne vještine? To je pitanje na koje ne znam odgovor. Toliko žalim za vremenima kad sam se kao mala igrala blatom i betonirala mamine tanjure. Kada sam imala povjerenja u ljude. Istina, nedostaju mi ti dani. Ja sam dio ovog zgroženog svijeta ovisnika. Ja sam ta koja u ruci drži oružje protiv čovječanstva. Mogu pričati i žaliti se, ali ne mogu promijeniti svijet ako ne mogu ni sebe promijeniti.
Patricija Kobaš 8.a
Kod moje tete sve mora biti u redu. Uvijek se nešto radi i sprema. Za velikog spremanja najviše se naradimo i umorimo. Moja najmlađa sestra ima šest godina pa nam ponekad prkosi. Čeka da mi spremimo njezine razbacane stvari. Zabavno joj je gledati kako brišemo, slažemo, nosimo smeće u kantu na dvorištu. Kad sve završimo, umorni smo, ali prštimo od sreće što naše sobe blistaju od urednosti. Cijela kuća miriše. Teta ispeče slanih i slatkih kiflica, a u goste dođe i baka koja stanuje nedaleko. Hvali nas kako smo vrijedne. Sutra ćemo i njoj pomoći jer joj dolaze pokladni jahači. Ona me sprema u narodnu nošnju i uvijek sa mnom lijepo priča o starim običajima i kako je bilo kad je ona bila mlada. Sutra je moj poseban dan sreće. Čekat ću s bakom pokladne jahače. Tada je livada pred bakinom kućom puna rzanja, laveža pasa, pjesme i tamburice. Baka ispeče najmekše kiflice, salenjake, listariće i lepinjice. Ja s tetom i sestrom poslužujem kulenovu seku, kobasicu, a nađe se tu i rakijice. Jahači pjevaju iz svega glasa, počaste se jelom i zahvale domaćinima. Ja se posebno radujem konjima. Konji okićeni, mirni i stasiti. Baš ih je lijepo gledati! Na njima je najsvečanija oprema, ukrašene uzde, otarak uz grivu. Uredni i očešljani kao da su svjesni svoje snage i ljepote. Konjanici pjevaju o svojim konjima: Oj, dorati moje zlato suvo…Uz dorate, bude tu i đogata, lipicanaca, čilaša i vranaca. Na jakim plećima drže svojega jahača koji se udobno smjestio.
Kada odu jahači, baka nas pozove na ručak. Za ovu prigodu baka stavi svečani stolnjak, postavi tanjure s ukrasima. Stol je pun raznih jela, juhe, sarme, pečene janjetine i svinjetine, krumpira pečenih na bakin način. Svaki put me iznenadi kolačima. Kaže, ispeći će samo dvije vrste, a ono na stolu ih je najmanje deset. Od onih tradicionalnih koji se spremaju za poklade do mađarice, trostrukog užitka, baklave, makovnjače, kremšnite, dobošice.
Kaže se da svatko nađe svoju sreću. Ponekad je ona nevidljiva i teško ju je naći. Ako ju ne nađeš, naći će ona tebe. Moja sreća su moje dvije sestre, teta i njezina obitelj i baka Marica. Kad odrastem i ja ću peći kolače i slušati priče iz života kada je, sve bilo lipo, lipše nego vama sada.
Barica Iljić 6. a
Kroz bijele svilene zastore dopiru zrake tek svanulog sunca. Otvaram prozor i dišem svjež zrak opran kišom što je padala svu noć. Mahnem susjedu koji žuri na posao, a njegov Maks otpozdravlja repom i tihim lajanjem zaželi mi dobro jutro.
Veliko razgranato stablo oraha smanjuje pogled na nebo obasjano suncem. Po dugoj pruzi vozi skoro prazan vlak išaran grafitima. Svako jutro zazviždi kraj moje kuće u isto vrijeme pa mi za školu ne treba budilica. Ostavljam otvoren prozor novom danu koji će sve glasove, boje, mirise i osjećaje spremiti u moju sobu. Za prve jutarnje događaje pobrine se mama. Budi se s daljinskim u ruci pa ne možeš ne čuti prve jutarnje vijesti. Koronavirus stigao je i u Hrvatsku. Broj oboljelih u svijetu raste. Mnogi su opustošili trgovine praveći zalihe hrane. Majka nije jedna od njih. Nema ona tih novaca za tolike zalihe. Tu su još vijesti o migrantima. Nama uz granicu nije svejedno. Bojimo se mnoštva nepoznatih ljudi. Svima nam je žao djece, posebno kada ih gledamo promrzle i iznemogle pod nekim natrpanim šatorima. Na mojem nebu sreće ona su jedan taman oblak koji stoji i ne pomiče se. Ne želim biti tužna pa često bacim neke glupe fore koje znaju biti začuđujuće smiješne. Tako hvatam svoj krajičak plavetnog neba sreće. Razmišljam, ako sam ja sretna, svi oko mene bit će sretni. Dan je pomiješao moje osjećaje i misli. Poželim ploviti s Gretom Thunberg i dati odraslima do znanja kako moraju čuvati ovaj naš jedini svijet koji imamo. Ona svojim primjerom pokazuje kako sve može biti bolje kada bi se poštivala priroda i njezini zakoni. Evo, ja ne diram trave što se zelene, ne skidam ptičja gnijezda, volim sunce i romon kiše, samo kada nekamo putujem, uzmem plastičnu bočicu vode. Imam dom i obitelj koja me voli i koju volim. Često se smijem, pjevušim, dobro mi je u školi. Maštam i igram se, učim i pomažem u raznim poslovima kod kuće. Kad bi bar svako dijete bilo sretno kao ja. Kažu, sreća je velika ako ju dijelimo s drugima.
Prilazim otvorenim vratima i hvatam svoj korak sreće. Malen je, a opet velik da ga podijelim s onima koji ga trebaju.
Marina Jurić 6. a
Prva slika: Pernica
( na satu matematike)
Učitelj matematike ( pjevucka gradivo i traži da bojicama podvučemo u zadatku što je bitno): Nije ono što mislite, šareno je i budali drago! To je da se bolje vidi! Možda vam se onda i matematika svidi!
( Ispisujem već treću bilježnicu, a još nije ni polugodište.)
Luka: Marine, posudi mi svoju olovku, ja nemam.
Ja: Uzmi iz moje pernice. Samo ju poslije vrati.
Ja ( pogledam ispred sebe): Borna, piši, što čekaš?
Borna ( ide rukom prema mojoj pernici): Daj mi gumicu, pogriješio sam.
Ja: Zar si opet izgubio svoju?
Druga slika: Sobni život sa sestrom
( Marta je 3. razred; pišemo svatko svoju zadaću)
Marta (glasno): I što da ja sad tu pišem?
Ja ( zaokupljen zadatkom, poluglasno ): Znači, ako dvije trećine… sa šest osmina… nađem njima zajednički nazivnik…
Marta (prodere se): Marineee!
Ja ( povišenim glasom): Šta je!
Marta ( ispravlja moje šta ): Štap za pecanje, eto Š T A je! Štotrebam u ovom zadatku?
Ja ( rješavam svoje, ne dižem pogled): Kojem?
Marta: Pa u ovom iz prirode!
Ja: …nazivnik je iz tri… iz prirode… ( okrenem se prema Marti) Što si rekla?
Marta: Piše da pogledam kroz prozor i opišem jesenski motiv.
Ja: Pa napravi to!
Marta: Štooo?
Ja (sada me već živcira naglašavanjem toga o): Pa pogledaj kroz prozor i opiši tu jesen!
Marta ( podigne zastor i baci pogled): Evo, pogledala sam!
( Ja radim svoje.)
Marta (umiljato): Pokaži mi. Ne znam ja to.
Ja ( ne dam se navući ): Neću ti ja pisati zadaću! Pogledaj kroz prozor, to nije teško!
(Marta gleda kroz prozor.)
Ja: I što vidiš od jeseni?
Marta: Ne znam.
Ja: Pa je l’ vidiš koje stablo?
Marta: Da.
Ja: Vidiš li je li mu opalo lišće?
Marta: Da.
Ja: Ima li to lišće koju boju? Je li palo na stazu ili na travu? Ima li još ŠTO uokolo, lijevo,
desno, gore, nešto što te podsjeća na jesen?
Marta: Ne znam ja to napisati.
Ja ( više za sebe): Sreća pa ti ja nisam učitelj. Vidjela bi ti svoje.
( Spremio sam stvari u torbu. Hvata me san, ali sam se prije spavanja pomolio za svoju sestru.)
Marta ( pali svjetlo) : Uzet ću bojice iz tvoje pernice da obojim ono o jeseni!
Treća slika: Koje je boje sestra
( Marta i ja u sobi pred polazak u školu. Provjeravam jesam li sinoć sve spremio.)
Marta ( stavlja torbu na leđa): Marine, požuri, tata nas čeka!
Ja ( zavirujem u svoju torbu): Evo, provjeravam samo jesam li sve stavio u torbu!
Marta: Jesi stavio pernicu?
Ja: Mislim da jesam. ( Pretražujem površno po torbi i tiho mrmljam.) Jesam li? Da, daa, jesam.
Marta: Pogledaj!
Ja: Mislim da stvarno nema pot…
Marta ( upada u riječ): Pogledaj!
Ja ( pretražujem opet po torbi): Dooobro! OK! Smiri se!
Ja ( pođem prema stolu na kojemu je pernica): Aaah, kako si ti uvijek u pravu!
Marta (važno): Ne znam, to ti je moje šesto osjetilo!
Ja ( okrenem se prema njoj): Tvoje šesto osjetilo da znaš kamo mi je nestala pernica?!
Marta ( otvara vrata): Ma, zaboravi…Idem ja, a ti požuri s tom tvojom Superman pernicom!
Ja (pođem za njom): To je Spiderman pernica! Možda te zbunilo što glume slični glumci i…
Marta ( uputi mi oštar pogled): Požuri više!
( Tata ide na posao, čeka ispred stana da i nas poveze u školu. Sjedamo u auto.)
Marta: Sve sam naučila i opisala jesen! Učiteljica će biti zadivljena… iako mi ti nisi nimalo pomogao.
Ja ( pravim se da ne čujem): Mi ćemo na Satu razrednika bojiti svoje osjećaje. Stavio sam u pernicu one nove bojice ( Posežem u torbu da ih pokažem Marti. Iznenađeno vrisnem.) Što? Gdje mi je pernica? Nije u torbi? Kako? Tata, vrati se, moram po pernicu!
( Tata se, uz primjedbu kako sam to mogao zaboraviti, vraća pred zgradu. )
Ja ( vraćam se s pola stepenica ): Tata, daj mi ključ, zaboravio sam svoj!
( Tata mijenja boju i izraz lica, dobacuje ključ. Marta se smješka.)
Ja ( zadihano, s pernicom i tatinim ključevima te šalom koji mi je ispao još u hodniku): Tata, oprosti, nije mi jasno kako sam mogao zaboraviti pernicu. I ključ…
Marta (važno ): Pa kad ne razmišljaš!
( Samo sam ju pogledao molećivim pogledom da prestane i spustio pernicu i šal na sjedalo).
( pred školom)
Marta ( rukom ide prema mojoj torbi) : Mogu li vidjeti bojice? Baš me zanima kojom ćeš bojom obojiti osjećaje prema svojoj sestri!
Ja (odgurnem joj ruku i sam potražim bojice, želeći joj pokazati najtamnije boje): Hoćeš stvarno da ti pokažem?! Sad ćeš ti vidjeti svoje!
Ja ( tražim po torbi, pernice nema): Taaataaa, vraaati se, ostala mi je pernica u autu!
( Tata je već zamakao autom iza ugla.)
Marta ( izazivački se smijulji): A tko je zadnji izašao iz auta?
Ja ( izbuljenih očiju): Što hoć…
Marta ( pruža pernicu i pjevuši reklamu): Ta – daa! A čemu služi sestra? Zgrabio si šal i
ostavio pernicu na sjedalu.
Ja (poraženo): Hvala ti!
Marta ( samouvjereno): Ništa hvala! Da čujem… kojom bojom ćeš obojiti svoju dragocjenu sestru?
Marin Baturina 6.b
( Inspiracija: Ratko Zvrko, Tvoja staza )
JA sam istinski i duboko svjestan da sam jedan običan mali čovjek, ograničenih mogućnosti, a ne svemoguć.
Ja sam dijete koje svaki dan želi nešto novo saznati i koje istinski voli zabavu. Volim poštene, iskrene i dobronamjerne ljude, a najviše ljude koji se vole šaliti na svoj i tuđi račun. Mislim da vrijedim jednako kao i svi ljudi na svijetu, bez obzira na to tko je kakve boje kože, nacionalnosti, vjere… Roditelji su me uvijek učili da ne treba gledati ljude po onome što imaju nego po njihovim ljudskim vrijednostima. Bolje imati jednog pravog prijatelja, nego mnogo lažnih koji se druže s tobom samo radi koristi. Škola, koliko puta sam je samo mrzio zbog ustajanja i stalnog učenja! No, kada pogledam, to je moj najzanimljiviji i najdraži dio života. U školi sam upoznao svoje prve prave prijatelje koje želim imati do kraja života. Stekao sam znanje od neumornih profesora punih razumijevanja. U dosadašnjem školovanju doživio sam puno uspjeha i neuspjeha, anegdota i tužnih trenutaka. Jedna od najvećih anegdota, ako ne i najveća, je kada sam Uči kredom nacrtao smajlića na leđima, a on je tako proveo cijeli dan u školi i ništa nije primijetio.
Sjećam se prvog dana škole i čini mi se kao da je bio jučer. Zar sam već na kraju toga ludog i nezaboravnog putovanja!
Ivan Boždar 8.b
“Ono što krasi pustinju“, rekao je mali princ, „to je što se u njoj negdje skriva bunar…” Izdvojeni citat podsjeća me da nije sve onako loše kao što izgleda.
Ljudi često koriste izreku „svjetlo na kraju tunela“. Vjeruju li oni doista u to? Mnogi nisu sigurni u njeno značenje. Malo je odraslih s maštom i s nadom u sretan završetak nakon tmurnog dana. Možda je to posljedica brojnih razočaranja i izdaja tijekom života. Jednom kada se razočaraju, prestaju vjerovati u bolje sutra. Gube nadu da će ih sustići sreća i da nije sve tmurno i nesretno. Ne vjeruju da će doista naći svjetlo na kraju tunela koje je uvijek tu. Kažu, nada umire zadnja. Želim vjerovati i živjeti u skladu s tim riječima. Gledaj svijet s pozitivom i nadom i nećeš se osjećati ostavljeno ili bespomoćno. U svakom zlu postoji neko dobro. Potraži ga kao što ga je tražio mali princ. Izgubljeni pilot, kao i uobičajena odrasla osoba, izgubio je nadu da će preživjeti u pustinji bez vode i hrane ako ne popravi avion. Bio je usredotočen na popravljanje aviona i nije mario ni za što drugo jer se bojao da će njegov život ovdje završiti. Ali mali princ, potpuno neočekivani prolaznik u pustinji, vratio mu je nadu. Pokazao mu je da su čuda moguća. Vratio mu je sjećanja koja su u njemu probudila nadu. Naučio ga je bitnim životnim lekcijama, ali ona koja mu je vratila vjeru bila je upravo ta, da se i u praznoj, beskrajnoj pustinji nalazi izvor. Za svoje svjetlo na kraju tunela trebamo se izboriti. Nekada je to preživljavanje, a nekada sitnica koje nismo svjesni. Naša sreća se može nalaziti odmah ispred nas, a da ju ipak ne vidimo baš zato što smo izgubili nadu i prestali vjerovati. Ponekad svoje svjetlo ne tražimo na pravom mjestu, ali moraš biti siguran da je i tvoje svjetlo negdje iza ugla.
Mali princ je pokazao što znači vjerovati, ne gubiti nadu i izboriti se za svoje bolje sutra. Pokazao nam je svoj put i svoju borbu, a sada smo na redu mi.
Lana Ivić 8.b
Je li naše ime i prezime ono što nas zapravo čini osobama ili ono kako se mi ponašamo? Smatram da nije bitno kako se zovemo, odakle smo, tko nam je obitelj, tko su nam prijatelji, koje smo vjere, boje kože… Bitno je kakva smo osoba.
Smatram da sam jako dobra osoba, dobar prijatelj koji će uvijek pomoći onome kome treba. Nisam sebičan i nikada ne gledam samo sebe, ne gledam da samo meni bude dobro. Sretniji sam kad su ljudi oko mene sretni i zadovoljni nego kada sam ja. Što meni vrijedi moja sreća ako su svi oko mene nesretni?
Hm, osnovna škola… osam dugih godina, puno uspjeha, neuspjeha, suza, smijeha, sklopljenih novih prijateljstava, učenja, sve u svemu, svega. Istina, znalo mi je biti jako naporno buditi se ujutro, pogotovo kada se nastava počela održavati samo u prvoj smjeni. Na sve sam se naviknuo, i na Učine testove, na Klaričino pričanje, pa i na to da sjedimo sami u klupama. Nešto čega ću se uvijek sjetiti kada mi netko spomene osnovnu školu je anegdota poslije sata likovnog. Za vrijeme odmora smo igrali lovice po školi pa smo se Ivan i ja sakrili u isti WC. Kada je Marko pokušao otvoriti vrata, mi smo ih gurali na suprotnu stranu i vrata su se srušila. Na svu sreću, uspjeli smo ih brzo vratiti na mjesto. Nitko za to nije saznao.
Došli smo do kraja jednog prelijepg putovanja. Jako mi je žao jer se rastajem od svojih prijatelja, od nastavnika, škole općenito, ali kreće novo poglavlje u našem životu. I jako se radujem tom novom poglavlju jer koga god sam pitao, svima je draža srednja škola. U srednjoj su stekli više pravih prijatelja. Bilo je lijepo ovih osam godina, a sada sam spreman na četiri još bolje godine.
Vladimir Šimšić 8.b
Dobro se sjećam prvog dana kada sam zakoračila u osnovnu školu.
Prvog dana prvog razreda sam se ispred škole našla s Lanom i Petrom koje sam znala i s kojima sam se družila u vrtiću. Nakon što su nas prozvali tko je s kim u razredu, otišli smo zajedno u učionicu. Bilo je jako čudno i neugodno. Čudno je bilo naviknuti se na to da na neki način nisam više mala. U školi sam upoznala dosta ljudi, ali nisam stekla puno prijatelja. Za ovih osam godina sam naučila puno toga od učitelja, ali i od prijatelja. Unatoč tome što je bilo i loših i dobrih trenutaka, potrudit ću se pamtiti samo one dobre i zabavne. Z sve ovo vrijeme provedeno u osnovnoj školi, svašta sam naučila. Naučila sam tko su pravi prijatelji a tko nisu. Naučila sam da smo svi posebni i jednako vrijedni.
Ovih osam godina mi je prošlo jako brzo. I dalje mi je nestvarno što već krećem u srednju školu.
Lucija Kokanović 8.b
Kako uskoro završavam osnovnu školu, odlučila sam reći svoje dobre i loše stvari tijekom školovanja.
Začudo, na prvi dan prvog razreda sam bila dosta hrabra i nisam se bojala, nadam se da ću takva biti i prvi dan srednje škole. Od početka mi nije najbolje išlo čitanje. Drugog razreda se baš ne sjećam pa idemo na treći. U trećem razredu nikad nisam baš razumjela glagole, pridjeve i imenice. Danas mi je to jedna od lakših stvari iz hrvatskog jezika. U četvrtom razredu sam već imala rutinu što se tiče učenja i sve mi je uglavnom išlo. Iz četvrtog razreda se još sjećam ekskurzije u Kopački rit. Peti razred je bio dosta težak jer smo dobili nove predmete… U šestom razredu najljepša uspomena mi je ekskurzija u Jankovac, a u sedmom u Rogoznicu.
U osmi razred skoro pa nisam ni išla. Kako je brzo došao tako je brzo i prošao.
Petra Župarić 8.b
Često se zapitam tko sam ja zapravo i koliko vrijedim. Svatko zna moje ime, ali poznaju li me zapravo?
Često se sjetim prvog dana osnovne škole, kao da je bilo jučer. Plašljivo, iza mame sam kročila u ustanovu za koju nisam bila svjesna koliko će mi značiti u budućnosti. Bilo je mnoštvo djece, mlađe i starije. Učiteljice su prozivale svoje učenike, i kada je došao moj red, pridružila sam se ostalim članovima razreda. S vremenom sam postala odgovornija, iako se u početku bilo teško priviknuti. Upoznala sam nove prijatelje i često smo zajedno provodili vrijeme. Iako sam imala poteškoća, i nekada sam bila lijena, sve razrede sam završila s odličnim uspjehom. To me čini sretnom, ali i ponosnom jer znam koliko sam truda uložila u svoje ocjene. Na kraju se isplatilo. Uvijek sam se trudila svima pomoći, kod god bih mogla. Iako je nekad bilo teško, trudila sam se svaki zadatak odraditi najbolje što mogu. Znam i vjerujem da postoje loše stvari i trenutci, ali moramo biti uporni i znati da ćemo ih s vremenom prevladati i prijeći preko njih.
Nakon osam godina osnovne škole, punih veselja, sreće i smijeha, uz poneke tužne trenutke, nadam se da ću u srednjoj školi imati dobar razred i prijatelje kao u osnovnoj.
Blanka Čačić 8.b
,,Trebao sam je cijeniti prema djelima, a ne prema riječima”, rekao je mali princ svojoj ruži. S tim se ja mogu poistovjetiti jer ljudi svašta obećavaju, a obećanja rijetko kada ispune. S takvim postupkom dolaze velike posljedice.
Kad otkrijemo da nam je netko dao lažno obećanje, doživimo razočaranje i zamjerimo toj osobi. Lažna obećanja nisu nužno plod zle namjere, često su posljedica nesporazuma. Onaj koji obećava najčešće i vjeruje da će ga moći ispuniti. Kasnije se pokaže da je krivo procijenio svoje mogućnosti ili se dogodi nešto nepredviđeno što mu pokvari planove. Puno ljudi daje lažna obećanja da bi pružili utjehu jer kada netko vidi da si tužna ili uzrujana i želi te razvedriti, ali nema na raspolaganju ništa bolje osim praznog obećanja. Vjeruje da će ti njegovo obećanje pružiti nadu dok ti se ne dogodi nešto lijepo ili dok ti ne bude bolje. Naravno, dobra je namjera, ali što ako tebi ne bude bolje i zbog njegovog lažnog obećanja budeš još gore i izgubiš povjerenje u tu osobu? Drugi obećaju da te se riješe. To se obično događa onima koji nešto mole ili zahtijevaju. Ta osoba je svjesna da ti ne može ili ne želi udovoljiti, ali ti to ne želi reći otvoreno. Riješit će te se tako da ti nešto obeća i onda ti nestane iz vida, nadajući se da ćeš zaboraviti. Treći to čine radi pohlepe. Netko želi izvući korist pa ti obeća protuuslugu uz neki uvjet. Kaže ti prvo da ti trebaš obaviti svoj dio nagodbe, a on će uzvratiti naknadno. Takvu prijevaru smiješ dopustiti najviše jednom. Ako te tko nasamari, krivnja je njegova, ako te nasamari opet, kriva si ti. Posljedice takvih praznih obećanja pogotovo onih malo većih, mogu biti kobne, kao da si nekom obećala novi i bolji posao s boljom plaćom. Zbog tebe ta osoba je dala otkaz na svom starom poslu i ostala je zbog auta jer je mislila da će novim poslom dobiti novi, a zapravo ta osoba ne zna da si je prevarila i da je upravo ostala bez svega. To nas dovodi do još jednog zaključka. Nemojte biti naivni. Ljudi su s godinama postali laki na riječima i lako mogu izmisliti neku novu laž ili obećanje. Ništa im ne znači što su te povrijedili i što su ti naštetili, samo ih zanima da oni profitiraju, da oni imaju neku korist od toga. Dosta ljudi je bezosjećajno. Najčešće se daju obećanja, bila ona lažna ili prava, u trenutke sreće, kada nam se sve čini mogućim, a zapravo nije.
Prije je riječ značila nešto i ljudima se moglo vjerovati, a danas ne znaš tko ti može okrenuti leđa. Nismo svjesni koliko naše riječi ili obećanja utječu na ljude oko nas, te moramo shvatiti koliko smo nekoga usrećili svojim obećanjem i koliko ga možemo slomiti ne ispunivši ga.
Petra Župarić, 8.b
Pisanje po ploči, ocjenjivanje, rad s djecom, sve me to oduvijek veseli. Voljela bih da to bude moj put, put kojem se radujem potaknuta primjerom jednog ne baš tako običnog galeba.
Galeb Jonathan me oduševio. Promijenio je svoj život kako bi bio poseban, a ne kao svi. Svojom marljivošću i upornošću je sve postigao. Biti nastavnica sigurno neću postati ako se budem plašila budućnosti. Kao i što sam galeb Jonathan kaže: ,, Možemo se izdići iz neznanja, možemo postati umješna, pametna i savršena bića. Možemo biti slobodni.’’ Postati nastavnica nije lako i trebat će mnogo učenja i upornosti da bih se dokazala najboljom. Galeb je ustajao i padao, morao je otrpjeti kritike i otići iz jata, ali ga ništa nije zaustavilo. Pogled na budućnost je kao kada gledam s neke visine u more. Blizu je, a opet daleko. Proletjet će tako brzo, a mnogo je prepreka na putu do cilja. Osjećam kako letim u visine pa opet padam i ustajem. Sve ispočetka, po tko zna koji put. Znam da neće sve ići iz prve. Koliko je puta Galeb padao tijekom leta i ustajao! Letio sa slomljenim krilom i sam. Njegov život se sveo na usavršavanje letenja dok je ostalima cilj bio puko preživljavanje. Dostatan im je bio lov ribe. Moj put do cilja pun je izazova i odgovornosti. Uporno i tvrdoglavo ću ga slijediti do ostvarenja. Ne želim zanemariti nikoga oko sebe, ali bit će i takvih trenutaka jer odrasli i to rade. Galeb je napustio svoju obitelj i vjerujem da mu nije bilo svejedno, što za ostale ne bih tvrdila. Moja obitelj drukčije gleda. Njihova sreća je ono što je i moja. Stalno pričam kako želim postati nastavnica i učiti djecu. Mama mi često zna reći da ne budem stroga jer i ja kukam kada nastavnici nemaju razumijevanja. Galeb nije imao tu podršku, ali on je sam sebi bio najveća podrška. Sam je sebe bodrio i zadavao si sve veće ciljeve. Letio je visoko, pa malo više, pa još mrvicu više i na kraju, najviše. Koliko puta se želio vratiti, ali nije imao gdje jer su ga svi otjerali, iako on njima nije zatvorio vrata. Nisam jedina koja ne zaključa vrata na vrijeme i takva ću vjerojatno biti i dalje. Takvi su i stariji. Puno puta ne stave ključ u vrata jer imaju razumijevanja čak i kada se ne slažu. Ponekad bih zauvijek voljela ostati u ovome svome svijetu, ali znam da moram napraviti korak kojim ću otvoriti vrata ka svojem cilju. Ponekad se plašim jer znam da ću letjeti i padati. Galeb Jonathan mi šapuće: ,,Važno je ustati!”
Raširit ću i ja svoja krila i biti što preciznija u letu na putu do cilja.
Lara Lenić 8.a
Kada sam došla u peti razred i dobila sve nove učitelje , bilo ih je mnogo na koje sam pozitivno reagirala. Nisu galamili i polako su pričali. Njih nekoliko mi nije sjelo. Galama, prozivanje i njihove odgojne mjere djelovale su poput streljane. Kako je godina odmicala, tako se i moje mišljenje mijenjalo. Učiteljica koja je prvi put u razred ušla kao general i bila strah i trepet, pokazala se kao najbolja učiteljica koju imamo. Njen generalski pristup doveo je u red većinu razreda, ali i prepoznavanje nas samozatajnih i nenametljivih. Njen glas, a nadam se i moja povučenost, našle se neki zajednički jezik.
Ana Orosz 5. r.
( potaknuto gledanjem filma)
Rijeka Mississippi i potraga za skrivenim hramom s Tomom Sawyerom
U nedjeljno poslijepodne u viber grupi „ Pustolovci ” dogovaramo akciju potrage za skrivenim hramom. Nakon dužeg dopisivanja, odlučeno je – polazi se u ranim jutarnjim satima. Sunce se probija između oblaka. Oblačim se, uzimam torbu koju sam prije napunio sendvičima, špagom, vodom, praćkom i dalekozorom.
Tiho se iskradam iz kuće da roditelji ne čuju. Na kraju ulice me čeka moj prijatelj Boki. Kroz gustu šumu nazirao se nekakav put. Jedino je taj put vodio k rijeci. S oprezom ulazimo u nju. Oko nas se nadvile velike guste krošnje drveća. U daljini čujemo neobično šuškanje lišća i tiho zavijanje. Srce nam lupa sve jače i jače. Nijemo gledamo jedan u drugoga, ne trepćući. Polaganim koracima se približavamo svome odredištu. Odjednom nešto iskoči iz grmlja pred nas i glasno se nasmija. Pobjegosmo kao grlice. Trčeći, Boki je upao u iskopanu jamu prekrivenu lišćem, a ja sam nagazio na stupicu. Vinula me visoko u zrak i tako sam ostao visjeti naglavačke. Dječak se približio i grohotom se smijao. Dok sam se ja njihao iznad njih, Bokiju je dobacio uže i on se polako izvukao iz jame. Dječak se hitro popeo na drvo, izvadio džepni nožić, zatim odrezao konop. Pao sam na tlo. Otresao sam prašinu sa sebe dok se moj prijatelj upoznavao s dječakom. ”Hej, Luka, ovo je Tom Sawyer!” uzbuđeno je govorio. Zamolili smo ga da pođe s nama. Ispred nas se nalazila velika padina niz koju smo se trebali spustiti. Svezali smo jedan kraj špage oko drveta, a drugi oko struka. Prvi se spustio Tom, pa ja i na kraju Boki. Spuštajući se, Boki se okliznuo, a špaga se počela odvezivati. Panično je vrištao i njihao se. U tom trenu se odvezala, a on je pao u rijeku. Ona ga je nosila nizvodno. U toj panici smo sjeli u čamac i zaplovili za njim. Tom je iz svojeg ruksaka izvukao kolut, zavezao ga konopom i bacio prema Bokiju, a on se čvrsto primio. Snažno smo ga vukli prema čamcu. U jednom trenutku zapeo je nogom između dva kamena. Bez razmišljanja, Tom je skočio i zaronio. Oslobodio ga. Boki nije više htio s nama jer od straha nije ni svoje ime znao izgovoriti. Ostavili smo ga na obali. Tom i ja smo se dalje uputili u potragu. Rijeka je mirno tekla. Sunce ju je obasjavalo. Odraz svog lica smo jasno mogli vidjeti na površini. U daljini sam kroz dalekozor ugledao vrh hrama koji se izdizao iza velikih zelenih krošanja. Približavajući se, iz vode iskoči snažan krokodil. Zgrabi Toma za majicu i povuče ga. U toj nevolji nisam zao što raditi. Nehotice, potegoh praćkom onako na slijepo. Pogodih ga ravno u oko. Od bola se sve više bacao i okretao u vodi. Udarivši repom o rub čamca, prevrnuo se i ja završi s njima u vodi. Obuzeo me strah, počelo mi se magliti pred očima. Dozivao sam Toma. Krokodil se od bola povukao. Osjetio sam da me netko obuhvatio i počeo vući. Kad sam došao sebi, ugledao sam Toma, a iza njega se uzdizao prekrasan hram. Vikao sam na sav glas: ,, Hram, Tome, hram iza tebe!”
Pojavila se jaka svjetlost. Iz hrama su dopirali glasovi. Tom je odjednom nestao, a ispred mene se pojavila mama: ,, Vrijeme je za ustajanje!”
Luka Prkačin 6.b
Paulina i ja najbolje smo prijateljice još od vrtića. Bile smo peti razred i bližilo se vrijeme naše prve ekskurzije. Uzbuđenost, sreću i ponos u srcima uništili su nam roditelji (pa tko bi drugi). Naravno, zabranili su nam odlazak na more s prijateljima. Izgovarali su se, predug je put za tako malo dana, ići ćemo zajedno na neko bolje mjesto, preemlade ste…
Paulinini roditelji dobili su važan poslovni poziv. Putuju u Francusku i ostaju devet dana. To je značilo samo jednu stvar, idem k Paulini na tjedan dana. Mama i tata su mislili da je to suludo, ali ipak su me pustili. Ponijela sam odjeću, grickalice, slatkiše, novac… Večer smo provele tiho, ali su nas čudni i glasni zvukovi probudili točno u ponoć. ,,Paulina, probudi seee! Mislim da je netko provalio u kuću!” paničarila sam.
,,To si samo sanjala”, pokušala me smiriti, ali se zaledila čim ih je čula. Zvukovi su bili sve glasniji i sve bliži nama. Skupila sam hrabrosti otvoriti vrata. Činilo mi se kako vidim neke otiske. Drhtala sam od straha, a Paulina je htjela nazvati svoje roditelje i reći im što se zbiva. Stvarno se ne sjećam kako smo zaspale, ali me Paulinino vikanje probudilo iduće jutro: ,,Nina, probudi se! Imam ideju, mogle bismo pobjeći iz ove uklete kuće!” Paulina se sjetila ekskurzije na koju nas roditelji nisu pustili. Odlučile smo skupiti sav novac iz Paulinine kuće i iz mojeg novčanika. Prikrale smo se i do sefa Paulininih roditelja. Primijetile smo da je otvoren. ,,Netko je sinoć stvarno provalio u kuću!” paničarila sam. Cijelo poslijepodne smo razmišljale o proteklim događajima. Sutradan smo potvrdile i uplatile ekskurziju. Učitelji nisu ništa posumnjali. Na dan putovanja, uvjerene da će naša ideja za bijegom upaliti, blokirali smo cijelu rodbinu kako ne bi vidjeli objave s našim slikama na društvenim mrežama. Otputovale smo u Rogoznicu, zaboravivši na strah. U Rogoznici smo se zabavljale, plesale, šetale, plivale, častile se sladoledom, sve dok naši mobiteli nisu počeli zvoniti kao ludi. Pozivi naših roditelja jako su nas uplašili. Naime, Paulinini roditelji su se ranije vratili s poslovnog puta. Javili su da im je netko provalio u kuću i ukrao veliku svotu novca. Posumnjali su da su nas uzeli kao taoce. Nekoliko sati nakon incidenta, policija je došla po nas te smo u njihovoj pratnji stigle kući. Ljutiti roditelji dočekali su nas vikanjem, a ravnatelj nam je idućeg tjedna u školi dodijelio ukor. Još uvijek smo u kazni. Nema izlaska s prijateljima. Nema društvenih mreža. Nema džeparca. Nema izleta. Paulina i ja dobile smo popis i drugih knjiga koje ćemo čitati. Istraga o provali pokazala je da su otisci i zvukovi koji su nas budili došli iz ureda Paulininih roditelja. Bila je to mačka koju su joj kupili za rođendan, ali kako su nenadano morali na put, zaboravili su na nju. U brzini su ostavili otvoren sef.
Ujutro sam se probudila s Paulinom P. pod jastukom. Krećemo u novu pustolovinu.
Nina Žuljić 6.b
Lijep i sunčan dan skrivao se iza prozora moje sobe. Pišem zadaću, dosta mi je i škole i kuće. Gledam na sat, Sunce uskoro zalazi, nikad ljepše vrijeme, a ja sam u kući.
,, Idem ja malo van, mama!’’ Zgrabim svoj bicikl i vrludava vožnja naseljem mogla je početi. Dok sam se vozao po usamljenoj cesti, začuo sam nekakve dječje zvukove iz susjedne ulice. Vrijedilo bi malo pogledati, pomislio sam. ,,Marine, hoćeš i ti s nama?” pitao me Borna koji je s grupom stajao na ulazu u neku napuštenu kuću. Nisam znao koliko je ulazak u kuću dobra ideja, a opet me ona dječja znatiželja gurala da idem. ,,Zašto ne”, odgovorio sam neodlučnim glasom. Dok smo se provlačili pored dugačke jezive trave koja se njihala na vjetru, obuzimala me jeza. Popeli smo se kroz razbijeni prozor jer su vrata bila zapečaćena. U prvom hodniku bio je stari drveni pod. Čim sam zakoračio, pod je propao.
,,Sjajan početak!” rekao je ironično Borna.
,,Greda se prepolovila. Prekoračite na stabilniju stranu kada budete ulazili”, rekao sam drhtavim glasom, možda od uzbuđenja ili straha. Lagano smo prešli prvu zapreku i dočepali se čvrstoga tla. Kuća je iznutra na prvi pogled izgledala čudno, samo čudno. Imala je prolaze na sve strane i bilo bi teško uopće pomisliti da bi netko živio ovdje. Jedini tračak svjetlosti što smo imali je bilo danje svjetlo kroz razvaljena vrata koja su vodila u zaraslo dvorište. ,,Razdvojimo se. Kada netko pronađe nešto zanimljivo, neka zove”, rekao je Borna. Ta mi se ideja nije nimalo svidjela. U filmovima, kada se glavni likovi razdvoje, uvijek bude nešto loše. No, prihvatio sam zapovijed jer sam znao da život nije film. Istraživali smo kroz kuću, provjeravali svaka vrata, bilo je uistinu zanimljivo, ali i strašno. Paučina je visjela na sve strane. Svaka sjena i svaki kukac koji prođe, ulijevali bi strah u kosti. Kao da smo čekali nešto, nešto loše da se dogodi. Kao da smo čekali da netko iskoči pred nas i počne nas ganjati. Čekali smo strah da imamo razlog pobjeći iz kuće i nikad se više vratiti tu. Kuća je imala kat, a nitko nije spomenuo da je vidio stepenice. ,,Gdje su stepenice?” upitao sam sumnjičavo. Nitko ih nije vidio. Svi smo ponovno pregledali sobe u slučaju da smo ih propustili, ali ništa. Vrludao sam malo po kući te sam se vratio do mjesta gdje smo ulazili. Zagledao sam se malo te sam shvatio: ,,Ljudi, nisam našao stepenice, ali sam našao ljestve do kata.” Vjerojatno smo bili koncentrirani više na to da ne propadnemo kroz pod pa nismo obraćali pažnju. Ljestve nisu bile baš uobičajene. Bile su napravljene od hrđavih žica, onih žica koje se nalaze u armiranom betonu. Ipak smo odlučili pogledati kat. Znatiželja je bila jača od straha pa sam prvi stao na ljestve. Došao sam skoro do vrha, a onda je jedan iz naše grupe viknuo: ,,Brzo, izlazite iz kuće! Svi” Žmarci su me prošli. Istrčao sam iz kuće. Neki djed nam uzima bicikle i stavlja ih u stranu. Uzeo je mobitel u ruke i zvao je… policiju. Htio nas je prijaviti, ali s druge strane slušalice bio je malo razumniji čovjek koji mu je rekao: ,,Ma, to su samo djeca, pustite ih s upozorenjem i neće više dolaziti.” Djed je bio uporan, ali s druge strane ga dočekala poklopljena slušalica. Skupili smo se u molećivu grupicu i kao ukipljeni stajali pred djedom. On je zgrabio Svena i zagrmio: ,,Kako se zoveš, balavče?” ,,Ako vam kažem, pozvat ćete opet policiju”, rekao je Sven zaprepašteno.,,Znači, ti želiš da ja sad pozovem policiju!” djed zagrmi. ,, Ja sam Sven Vašarhelji, mama se zove Helena, tata Tibor, tetka…” govorio je sve redom, uplašeno. ,,Dosta!!” djedu se pušilo iz ušiju. Pokušao sam smiriti situaciju pregovaranjem. Ponudio sam da nam on vrati bicikle, a da mi tu više ne dolazimo. Djed je vidio da ništa drugo ne može pa je prihvatio. Uzeli smo svoje bicikle i nitko od nas nije više zakoračio u tu kuću. Ionako u njoj ništa nismo našli.
Samo me još jedna stvar muči. Što se skriva na katu?
Marin Baturina 6.b
Alkohol. Cigarete. Droga. Kocka. Igrice.
Ovih dana mnogo o tome pričamo i čitamo.
Mnogo je zamki i prepreka pred mladim čovjekom. Kako im se oduprijeti? Problem je što mladi čovjek misli da će u tome naći rješenje svojih problema. Kad je čovjek u problemima, postane manje snažan i povlači se u sebe. Ne vidi ono lijepo što se oko njega događa. Misli da ga nitko ne razumije, da ga nitko ne treba. Takvo raspoloženje je jako opasno. Lako se posegne za nekim sredstvom od kojega misliš da će ti biti bolje. Čula sam za mnoge priče mladih koji se na taj način povlače i kriju svoju ovisnost od najbližih. Čak sami sebe nazivaju kukavicama zato što misle da ne mogu napraviti ništa dobro. Čitala sam kako se najviše boje da ih se najbliži ne odreknu. Misle da ne mogu pošteno postići svoje ciljeve u životu. Prije nego takvi ljudi unište svoj život ili završe na odvikavanju, ja mislim da je potrebno paziti na njih da nisu sami. Mislim da ih treba ohrabrivati i naći ono dobro koje postoji u svakom čovjeku. U dobrom društvu oni će imati samopouzdanje i tako se neće brinuti što će drugi misliti o njima. Za svaki uspjeh u životu treba ih ohrabriti i oni sami sebi trebaju čestitati što su odabrali dobar put, put bez droge, alkohola ili drugih ovisnosti.
Barica Iljić 6. a
Kako ću ga sad nadmudriti? Možda da pripremim napad na jednu stranu pa dok se brani, iznenada ću krenuti na drugu. Uglavnom su to misli jednog običnog šahista.
Igram već pet godina šah i do sada imam mnogo uspjeha, ali to u početku nije bilo lako. Morao sam se jako truditi, a rezultati su bili nikakvi. Htio sam bar neku motivaciju, neki najmanji pehar ili medalju. Sve mi se odmicalo, izmicalo. Drugi su dobivali, a ja ne. Odigram odličnu partiju, a na kraju, kao da mi netko podmetne nogu, strovalim se na samo dno. Sve sam manje i manje bio zaokupljen šahom, bojao sam se za svaki svoj odigrani potez. Hoću li pogriješiti, jesam li u računanju nešto propustio. Stres je sve više ulazio u mene, a ono veselje , sreća i zabava radi koje sam počeo igrati šah su me napuštali. Svaki put, kada bih bio blizu nagradi, ona bi mi izmakla. Bio sam očajan. Kada bih došao iz škole, uključio bih internet te počeo igrati s drugim ljudima. Kada bih preko interneta izgubio ili pogriješio, nasmijao bih se, čestitao protivniku i pokrenuo drugu partiju. Zašto? Zato što nije bilo za bodove ili za neku nagradu. Polako sam počeo shvaćati da se tako trebam ponašati i na turniru. Nije bitno hoću li izgubiti ili dobiti, važno se zabaviti i uživati u tome. Nekako kroz taj novi pogled kao da mi se sreća vratila. Zapravo, nikad me nije napustila.
Jednom, tata je, odmarajući se na svom naslonjaču, švrljao po internetu te doviknuo: ,,Marine, ovaj vikend je brzopotezno prvenstvo Hrvatske, idemo li?”
,,Zašto ne!”
Spakirali smo stvari, pripremili se za iznenadan put i krenuli. Uvečer počinje prvo kolo turnira. Nije baš dobro krenulo. Bio sam nositelj, što znači da bi prvo kolo trebao igrati s nekim slabijim, a ja sam izgubio figuru. To je kao kad u nogometu protivnici povedu s 2:0. Međutim, izvukao sam se. Našao sam premosnicu za skakača te napravih vječni šah. Neriješeno. Razmišljam, nije najbolje, ali nije smak svijeta, došao sam se zabaviti. U idućim partijama me baš onako krenulo.
Kad mi se činilo da sam totalno izgubljen, protivnici su napravili svjetsku glupost! Odjednom se u moj stupac upisuje 1, a u njihov 0! Baš sam se zabavljao. Dvorana u kojoj smo igrali, imala je dvorište pa bismo svi nakon partije izašli i izvodili vratolomije po ogradnim metalnim šipkama. Sve je došlo do kraja i nisam bio prvi. Bio sam drugi. I bio sam totalno zadovoljan! Zabavio sam se kao nikad u životu. Za rezultat me nije bilo briga. Osvajač prvog mjesta bio je i ostao moj prijatelj i tu se ništa nije promijenilo.
Šah je igra u kojoj sam naučio uživati!
Marin Baturina 6.b
Moja baka i ja prave smo prijateljice bile,
sve smo zajedno radile, od sunca se krile.
Igrale smo se zajedno,
zajedno kuhale ručak,
u bašči nabrale cvijeća stručak.
Jednoga dana loše se zbilo,
baka se razboljela,
a ja sam mala bila
i nisam se micala iz njena krila.
”Bako, što ti je, što je bilo?”
,,Ništa nije… razboljela sam se ja,
sada će u bašči paprike brati dida.”
Plakala sam da nitko nije znao,
a na pričest moju
pozdravila sam baku svoju.
Svi smo plakali,
a ja sam molila
i mislila na svoju baku Ružu.
Tri godine je nisam vidjela
i ne mogu vjerovati da je toliko prošlo.
Vjerujem duboko,
ona me sada gleda dok pišem ovo
i smiješi se.
Ponosna je na mene, znam.
Nina Žuljić 6.a
Moj tata je za mene najbolji tata na svijetu. Poštujem sve njegove odluke. Dobro, ne baš uvijek. Možda mu koji put kažem što ja mislim, ali brzo se pomirimo. Kad god vidi da sam u problemu ili da sam tužan, on me razveseli. Tako i ja njega. Kada dođe umoran i namrgođen, ja ga podsjetim na lijepe stvari. Gdje god bili i što god radili, ja i on se razumijemo. Poznajem ja njega i on mene, čak kada i ne pričamo o nekom poslu, znamo što treba i što tko radi. Moj tata uvijek je bio pošten, dobar i radišan. Nije bilo dana da mu nisam pomogao i da nismo nešto zajedno radili. Iako radi teške poslove, ne žali se. Nikakvog se posla on ne boji. Hrabra je i izdržljiv. Kada odrastem, želim biti kao moj tata. Baš taki ( takav)! Koje god ljude sretnem, pričaju lijepo o njemu. Moj tata uvijek misli da meni bude dobro, da idem u školu i družim se, a ako stignem, da mu pomognem. Ja ću ga čuvati i paziti kada odrastem jer on će tada biti star. Tata je samo jedan i zaslužio je da brinem o njemu.
Antonio Tomić 8.a
© Copyright Osnovna škola Mate Lovraka Županja | Dizajn: Eugen Buzov (buzov.eugen@gmail.com)
