Obitelj je otvorila svoj dom i srce
U Centru za socijalnu skrb Županja od ravnatelja Saše Užarevića dobila sam podatak da su udomili 26-ero djece i da imaju 13 udomitelja. Potrebe za udomljavanjem djece rastu, ali opada broj zainteresiranih osoba da budu udomitelji. Djecu, kojoj treba skrb, a nemaju udomitelja, upućuju u dječje domove. Dobili smo privolu Centra da razgovaramo s malodobnom udomljenom djevojčicom Slađanom I., pod uvjetom da ne otkrivam puni identitet i život prije udomljavanja. Djevojčica će uskoro postati punoljetna i morat će preuzeti odgovornost za svoj život. Udomiteljica teta Janja smatra da mnogo nejakih bića treba dom i ohrabruje ljude da se ne boje nepoznatog jer ima u tomu pozitivna iskustva. Razočarana je ljudima koji imaju uvjete, a ne žele pomoći. Udomljavanjem je njezin život dobio novo neprocjenjivo vrijedno životno iskustvo i osjećaj ponosa. Objasnila nam je i pojam udomitelja i skrbnika.
1.09KPregleda
Život u udomiteljskoj obitelji
S dvije mlađe sestre Slađana I. živi u udomiteljskoj obitelji. Prisjeća se da su joj prvi dani u novoj obitelji bili teški i da se teško navikavala, ali je odmah prepoznala da joj obitelj pruža sve potrebno za život. Udomiteljska obitelj ima svojih troje biološke djece. I za njih je to bila velika promjena. Dolaskom u novi dom Slađani je najteže palo mijenjanje nekih ranijih navika. ”Morala sam u određeno vrijeme ići na spavanje, redovito obavljati higijenu, redovito ići u školu, morala sam znati da ne smijem lagati.” U obitelji je i mnogo radosti, druženja i zajedničkih poslova. Slađana se najviše raduje božićnim okupljanjima i pripremama za blagdan. Kuća tada odjekuje pjesmom, zajedno kite bor, peku kolače, idu na misu. Baka bi joj kadgod znala odjenuti narodnu nošnju, obično kada su neki folklorni događaji. Zajedno su išli u kupnju, ali ona i nije baš voljela izlaziti. Čak ni u šetnju. Išla bi u školu i odmah kući. Iako je u novoj školi lijepo prihvaćena i svi su joj pomagali jer je imala velikih nedostataka u znanju, ipak nije imala mnogo osoba s kojima se družila. Bivši su joj se rugali, omalovažavali ju, kao da ne postojim, kaže, pa ih nije željela negdje sresti. Najviše je vremena provodila u sobi i s kćerima svoje udomiteljice. One su joj bile velika podrška, pomagale joj oko zadaće, hrabrile ju i davale joj savjete, dijelile s njom stvari. Jako je sretna što su i njezine dvije sestre s njom, što ne žive razdvojeno.
Iskustva
Udomljavanje smatra vrlo važnim i jako dobrim za djecu koja ne mogu biti u biološkoj obitelji. Smatra da udomiteljska obitelj mora voljeti djecu, biti spremna na podnošenje žrtve, odricati se. Zato je zahvalna obitelji koja joj je dala sve potrebno za život. ” Čim sam došla u obitelj u kojoj sam sada, znala sam da su u redu, osjetila sam da će uvijek biti uz mene, da će mi biti podrška. ”
Budućnost
Slađana će uskoro postati punoljetna i morat će sama donijeti odluku što dalje. Ona ima pravo nakon punoljetnosti ostati još godinu dana u obitelji ako želi. Za sada planira nastaviti školovanje i upisati neki studij. Očekuje da sestre ostanu gdje su i sada. Vjeruje da će im sadašnja obitelj pružiti sve ono što su i njoj pružili. Ona se, nakon završenog studija, planira zaposliti. U budućnosti se vidi kao zaposlena osoba koja ima vlastitu obitelj kojoj može pružiti sve ono što je ona dobila u udomiteljskoj obitelji.
Potreba za udomiteljima
Potaknuta podatkom Centra za socijalnu skrb da se ljudi jako malo javljaju da budu udomitelji, a u ime djece koja trebaju toplinu doma, upoznala sam i Slađaninu udomiteljicu teta Janju, kojoj je Centar dodijelio skrbništvo nad djecom, a to znači da je ispunila i dodatne uvjete.
Pojasnila je da udomitelj može biti osoba koja ispunjava propisane uvjete Centra za socijalnu skrb i koja od njih dobije dozvolu o broju korisnika. Udomitelj ne mora biti i skrbnik. Skrbnika određuje Centar za socijalnu skrb i on ima ovlasti kao da se radi o biološkom djetetu. .
Gospođa Janja radila je u sudu kao službenica i nagledala se tužnih i tragičnih priča o obiteljima i djeci. ” Bilo je situacija da sam morala istrgnuti majci dijete i predati ga Centru za socijalnu skrb. Bilo je situacija da roditelji jednostavno nisu htjeli djecu ili su se međusobno svađali da onaj drugi treba preuzeti brigu. Kad sam vidjela tri djevojčice koje trebaju dom, nisam dvojila. Poduprla me moja obitelj i evo, ide peta godina da smo zajedno.” U međuvremenu je oboljela, imala nekoliko operacija. Morala je birati, posao ili udomljavanje. Odlučila se za udomiteljicu. Nije požalila, iako je na Zavodu za zapošljavanje jer još nema uvjete za mirovinu. Iskustvo udomiteljice je najljepše iskustvo koje joj je život donio. Smatra da je uspjela jer je od triju djevojčica stvorila nove koje će sutra biti odrasli ljudi, koji će prepoznati što je dobro, što ne. Njima daje najbolje od sebe, a zahvalna je što joj u tome pomažu i članovi njezine obitelji. Njezine dvije kćeri i sin nikada nisu pokazali da im je teško ili da se osjećaju uskraćeno. Aktivna je i u udruzi udomitelja i nije zadovoljna što se ljudi nerado prihvaćaju te uloge. Podsjeća ih na humanost i ljubav prema djeci. Tako uložena ljubav i trud nemaju cijene. Razočarana je ljudima koji imaju uvjete, a ne žele vidjeti stvarnost koja ih okružuje i koliko nejakih bića treba dom. Možda se ljudi ne osjećaju hrabrima to učiniti. Možda nemaju dovoljno informacija što trebaju učiniti. Teta Janja im je otvorena za pomoć i podršku:
”Kao udomiteljica, i kada mi je najteže, osjećam se ponosno i ispunjeno.”
