S Mirjanom Lozić, spremačicom
1.72KPregleda
Životna priča
Naša teta Mirjana imenom zna svako dijete u školi. Ponosi se uspjehom svakog djeteta pa ga hvali pred svima, a kada primijeti da neko dijete treba nešto, rado ga sasluša, savjetuje i pomaže. Uvijek je vesela i u pokretu. Rođena je u Zenici, a svoje djetinjstvo je provela s dvojicom braće i tri sestre, od kojih je jedna njena blizanka. Iako nisu imali puno, sve su dijelili. Završila je srednju školu za kuharicu, a udala se u malo mjesto pokraj Gradačca. Tek što su počeli uživati u novoj kući, došao je rat i odlazak je bio neminovan. S dvije vrećice, bakom i dvije male kćerke, uputili su se prema Hrvatskoj, ne znajući gdje će točno. Nakon promjena više boravišta, odlučuju se za ostanak u Županji, na Šlajsu. Razlog ostanka baš tu jest što je u našoj školi dobila posao kuharice. Iako je peteročlanoj obitelji teško živjeti s jednom plaćom, teta Mirjana i suprug kupuju vrlo trošnu ruševnu kuću, malu, skromnu, ali njihovu. Malo radosti donosi treća kći. Shodno mogućnostima, nadograđuju kuću, snalaze se na razne načine, otac plete košare, ide u nadnice, radi kome god što treba ne bi li obitelj imala osnovno za život.
Sve je podređeno školovanju djece
Obje starije kćeri, Anita i Angela, bile su vrlo vrijedne novinarke u našoj školi. Išle su na Lidrano i druga državna natjecanja, snimale emisije i uređivale školski list. Bile su odlične učenice i u srednjoj školi pa je obitelj sve poduzela da ih školuje i dalje. Obje su upisale fakultet, što je za obitelj bilo izuzetno teško, no kćeri su uspjele i sve ostalo što su postigli, dokazuje da se sve isplatilo i da su donesene ispravne odluke. Danas teta Mirjana uživa s unučadi Evom i Markom. Kako stanuje daleko od škole, trebalo je podizati djecu i brinuti o baki, a rad u kuhinji je bio dvosmjenski, prešla je na radno mjesto spremačice. Nitko na njoj nije primijetio da joj je nešto teško i da nije raspoložena. Ona je takva, skromna i uživa u malim stvarima.
Opuštanje uz heklanje
Najviše uživa u heklanju, što smo doznali od njezine kćeri Angele: ,, Uvijek je govorila da ju to opusti, da uz to zaboravi na sve. No, ostalo joj je jako malo „tabletića“ jer ih je uvijek dijelila, bilo kao dar, bilo što se nekome svidjelo. To i jest jedna od njenih najvećih vrlina, sve što ima, nesebično dijeli s drugima. Kao da uvijek misli da je bolje da drugi imaju, a ona će lako. To je prenosila i na nas djecu, govoreći da se uvijek to vrati stostruko, ne nužno kroz materijalno, ali se vrati kao blagoslov. ”
Angela nam je otkrila i još jednu osobinu teta Mirjane.
,, Iako se njene pite ne zaboravljaju, sada je majstorica za slastice. Nema nedjelje da nema kolača. Sjećam se da su se mojim i Anitinim rođendanima svi posebno veselili jer mama uvijek izmisli neku novu tortu. To se dodatno veže i uz to da joj nikada ništa nije teško napraviti. Nakon što se naprave svi poslovi oko kuće i mi, ostali ukućani, odmaramo se, svatko na svoj način, ona je u kuhinji, nešto peče, za nas ili za druge. Nije problem ako se to oduži i do kasnih sati, ona je zadovoljna što će nas time razveseliti. Sada joj posebno zadovoljstvo priušti kada joj se u kuhinji pridruži unuka. Brašna bude posvuda, no ništa za to, bitno da se unuka zabavi, a kasnije se svi zajedno družimo i zasladimo. ”
Pazi na svu djecu
Teta Mirjana je na posao dolazila s đacima putnicima sa Šlajsa pa su imali prilike bolje ju upoznati. Lijepo je bilo slušati drugu djecu koja su zavidjela Aniti, Angeli i Josipi što im je majka uvijek nasmijana i dobro raspoložena. Čak je jedan manji dječak rekao: ,,Teta Mirjana je žena koja kao da nema ni jedne brige na svijetu.”
,, S godinama sam uvidjela na što je mislio i često sam tomu svjedočila.” govori Angela.
Teta Mirjana je jako brižna, za svakoga će naći lijepu riječ. Kći Josipa pamti kako je s mamom išla na autobus. No mama je, kako na nju, tako pazila i na ostalu djecu sa Šlajsa. Pratila je koliko tko ima sati, usmjeravala na autobus, pomagala sa stvarima, zvala roditelje, nosila zaboravljene jakne i tenisice. Na stajalištu je pazila mlađe od starijih, koji su se uvijek pokušali dokazati nad malima. Isto tako je zvonio kućni telefon da bi roditelji saznali kada se kreće u školu, kada polazi autobus ili da provjere neku obavijest i izmjenu u rasporedu.
Bilo je teško, ali uspjela je
Iako je bilo teških godina, odricanja i svakako nije bilo sve onako kako zamislimo, danas je zadovoljna jer je uspjela. Najvećim uspjehom smatra što ima dobro odgojene tri kćeri, komercijalisticu, magistru informatologije/ knjižničarku te fitofarmaceutkinju, i što ih je, sa svojim suprugom Jozom, uspjela „postaviti na noge“. Sada nekako sve lakše teče, a unuka Eva i unuk Marko su joj posebna radost, relaksacija i užitak.
Leonardo Zovkić 8.a
