NASTAVA NA DALJINU

Djeca su bila prisiljena nositi se s izazovima kojima nisu dorasla

Psihologinja Ivana Perišić Juzbašić jako je vodila brigu o nama učenicima za vrijeme virtualne nastave. Stalno nam je slala podršku, organizirala razne radionice, slala materijale i razgovarala s nama kako da se organiziramo i kako da što lakše svladamo teškoće i strahove od nepoznatog. Osmaše je u videopozivima upućivala na upis u srednju školu, a trebalo je provoditi i upise učenika u prvi razred. Osobno je trebala uskladiti obiteljske obveze ( s troje male djece) i rad u dvije škole. Izazov joj je krilatica sv. Ignacija Loyolskog: „Magis!“ - što bi značilo više, bolje. ,, Kao neki duboki nagon da u svemu što radiš i gdje djeluješ, daješ sve od sebe i svakim danom više i bolje.'' kazala je. Djeca bi, odrastajući, trebala imati svijest o svojim talentima da, kada dođe trenutak izbora, znaju u čemu su dobra, u čemu nisu. Za donošenje ispravnih odluka važno je koliko poznajemo sebe. Smatra da će Nastava na daljinu ostaviti posljedice na djecu. Virtualno često ostavlja prividan osjećaj da nije stvarno i nije dobro olako suditi i donositi zaključke o djeci jer ne znamo što se zbiva iza zatvorenih vrata doma.

Ivana Perišić Juzbašić, psihologinja
150Pregleda

Najteže je istovremeno obavljati različite uloge

Što Vam je bilo najteže u koroni i kako ste se nosili s tim?

Pored povremeno prisutne tjeskobe, neizvjesnosti i zabrinutosti, ne samo za sebe i svoju obitelj, već općenito za cijeli svijet i „kuda sve ovo ide?“, rekla bih da mi je još najteže bilo istovremeno obavljati različite uloge, odnosno raditi od kuće, uza sve obveze obiteljskog života.

Pomagali ste razrednicima i učenicima u raznim temama. Kakva je bila suradnja?

Ono što je za mene osobno virtualna nastave pozitivno iznjedrila, jest učestaliji kontakt s većinom kolega, s kojima u uobičajenim okolnostima ne komuniciram svakodnevno ili se ne viđamo često (zbog rada na dvije škole ili smjenskog rada). S obzirom da smo svi bili „u istoj kaši“, osjetila se kolegijalnost, želja za suradnjom, razmjenom mišljenja, materijala, informacija i sl.

Koje su poteškoće imali učenici i jesu li Vam se obraćali za pomoć?

Učenici su se uglavnom obraćali u vezi s tehničkim poteškoćama pri otvaranju digitalnih sadržaja, kada je trebalo dodatno nešto komunicirati s pojedinim nastavnicima te radi savjeta vezanih uz organiziranje dana i planiranje učenja. Još uvijek se učenici rijetko samoinicijativno javljaju za psihološku pomoć, većinom prvi kontakt ide preko razrednika ili roditelja. Tako je bilo i u ovom vremenu. Razrednici su brižno pratili i reagirali kada bi primijetili da se nešto događa kod određenog učenika/ca, a onda smo zajedničkim snagama djelovali.

Izazov rada u dvije škole

Radite  u dvije škole. Možete li nas usporediti, u čemu je razlika?

Rad na dvije škole ima svoje prednosti, ali i nedostatke. „Minuse“ vidim u nemogućnosti da imam kontinuirani, sustavni rad s pojedinim učenicima (posebice u OŠ Ivana Kozarca gdje se radi u dvije smjene) i mogućnost da u okviru sata razrednika po redovnom rasporedu uđem u svaki razred. Nadalje, jako je teško realizirati neke projekte, poput rada s potencijalno darovitim učenicima (navodim taj problem u kontekstu rada u Kozarcu) zbog kolizije satnice. Također, nerijetko se dogodi da, ako nisi svaki dan u školi, neka informacija, događaj promakne, ne može se popratiti sve i biti u sve uključen. Kolektivi naše škole i Kozarca se jako razlikuju. Prvo po veličini, a onda i kulturi ustanove, načinu rukovođenja. Iz toga mi ponekad proizlazi više prednosti jer imam bogatije iskustvo, širu socijalnu mrežu kontakata, više informacija s raznih strana, uvide u različite načine funkcioniranja stvari ili rasplete sličnih situacija.

Što Vam je najveći izazov, u poslu i u životu?

Ako bismo ovo „izazov“ mogli protumačiti kao- što je to što me neprestano pokreće naprijed, kao neki motivator, onda bih i u privatnom i u poslovnom smislu uzela krilaticu sv. Ignacija Loyolskog: „Magis!“ – što bi značilo „više, bolje“. Kao neki duboki nagon da u svemu što radiš i gdje djeluješ, daješ sve od sebe i svakim danom više i bolje.

Koja su djeca spremnija nositi se s izazovima  škole i života

Kakva je psihološka pripremljenost budućih prvašića i kakva su Vam iskustva u vezi s tim?

Ono što je primjetno kod novije generacije djece koja ulaze u rani i predškolski odgoj (vrtić), a onda i u školu, jesu teškoće u području govorno-jezičnog razvoja, pažnje te sve lošija motorika. To najbolje znaju i vide učiteljice iz razredne nastave. O uzrocima  bi se dalo pričati. Neminovno je spomenuti tzv. ekranitis. Svjesni smo preplavljenosti ekranima u svim domenama života i svakodnevnice i posljedice toga dolaze na naplatu. Unatoč svim promjenama koje vrijeme donosi, ljudi po svojim biološkim determinantama razvoja ostaju isti, a to bi značilo da se potrebe šestogodišnjaka odraslih prije 50 godina i današnje djece, ne razlikuju. Što više kretanja, fizičke aktivnosti, manipulacije rukama-manualnog rada, igre, prilika za stjecanje socijalnih vještina, to spremnija djeca nositi se s izazovima i zahtjevima školske sredine.

Glede samog predupisnog testiranja, tijekom kojeg kao psiholog ostvarim prvi neposredan kontakt s našim budućim učenicima, a onda i njihovim roditeljima, to je zahtjevno, ali dragocjeno iskustvo. Zahtjevno jer je po prirodi posla vrlo odgovorno. A dragocjeno jer imaš priliku posvjedočiti/uvjeriti se/podsjetiti koliko su ti mali šestogodišnjaci veliki maštom, duhom, energijom, raznolikošću osobnosti, karaktera, talenata, sposobnosti… Pravo bogatstvo jedne obitelji, kakav razred, ulaskom u školu, zapravo, postaje.

Pripremali ste i osmaše za upis u srednju školu. Što muči osmaše?

Osmaši se teško otvaraju na ono što njih „muči“, više toga „mučimo“ mi odrasli. Roditelji sa svojim brigama i strahovima „kako će moje dijete dalje?“, razrednici s administracijom, a stručni suradnici kao savjetovatelji i edukatori s pasivnošću djece kada je u pitanju njihov život, njihova budućnost, njihov izbor. Puno je više djece koja ne znaju što žele, nego li onih koji su vrlo jasni u svojim odabirima i željama. Prijelaz u srednju školu je velika prekretnica i jasno da mlada osoba u toj dobi nema kristalno jasnu sliku svojih sposobnosti i onoga što želi od života i u životu. Ali opet, žalosno je vidjeti da djeca odrastaju bez svijesti o tome koji su njihovi talenti, potencijali, snage koje bi im omogućile da u trenucima kada dođe izbor, znaju što žele: u čemu su dobri, u čemu nisu. Kada poznajemo sebe, onda možemo sa sobom upravljati i donositi ispravne odluke. Primjerice, na tzv. brbljavost većina učitelja ne gleda baš blagonaklono. Nismo oduševljeni kada su djeca povučena, tiha, a ne volimo ni kada previše pričaju. Međutim, taj jedan brbljavac, možda je izvrstan govornik, i kao takav, na nekoj društvenoj poziciji u budućnosti, u prilici je napraviti nešto veliko i dati svoj obol društvu.

Djeca su jedno vrijeme intenzivno bila pod stresom

Što mislite, hoće li i kakve posljedice na djecu ostaviti ova Nastava na daljinu?

Posljedica će svakako biti. I o tome već govore rezultati nekih istraživanja koja su se provodila u ovom vremenu. Većina ljudi je gotovo tri mjeseca živjela u strahu blažeg ili jačeg intenziteta, u ograničenom fizičkom prostoru ili zoni kretanja, izložena svakojakim informacijama s raznih strana, u dnevnom ritmu koji je potpuno bio izmijenjen, preopterećena radom od kuće, školskim/studentskim obvezama, odlascima na posao u rizičnim uvjetima…

Glede djece, učenika i posljedica nastave na daljinu, dotakla bih se samo jednoga. Bez traženja krivca  ovog ili onoga, mišljenja sam da je većina djece bila preopterećena ovim oblikom nastave i prisiljena nositi se s izazovima kojima nisu bila dorasla. Jednom riječju, mišljenja sam da su jedno vrijeme intenzivno bila pod stresom koji je onda mogao generirati nisko samopouzdanje, osjećaj nekompetentnosti, brige i strahova za budućnost, anksioznost, smetnje u ponašanju, spavanju, odnosima s drugima… Nadam se da ćemo na jesen/zimu, ukoliko se bude ponavljala priča u sličnom scenariju, svi skupa biti spremniji, a ja osobno posvećenija učenicima i njihovom podučavanju kako se nositi sa stresom koji je zapravo sastavnica života.

Bilo je učenika koji su  izbjegavali obveze. Treba li se to odraziti na ocjeni?

Ovo je jako nezahvalno pitanje za komentiranje. Okolnosti su nesvakidašnje i naravno da nečije izbjegavanje školskih obveza ne možemo prosuđivati na isti način kao što bismo ga prosuđivali u uobičajenoj nastavi. Mi, ustvari, ne znamo sa sigurnošću što se događalo iza zatvorenih vrata stana/kuće jedne obitelji niti kakve su doista bile okolnosti, mogućnosti i sposobnosti cijele obitelji da pruži podršku, pomoć, poticaj djetetu da izvršava potrebno. Stoga, nemojmo olako suditi i donositi zaključke da je netko „lijen, bezobrazan, nemaran“ ili sl. Također, virtualno često ostavlja prividni osjećaj da nije stvarno pa vjerujem da je dio učenika u tom smislu bio i previše ležeran, kako u komunikaciji s učiteljima, tako i u izvršavanju svojih obveza. Kako god, ostaje na svakom učitelju da procijeni po vlastitoj savjesti, sukladno odgovornosti prema poslu koji obavlja i na osnovu saznanja koje o pojedinom učeniku ima.

Preventiva od ,,stresiranja”

Kako ste se opuštali kod kuće? Jesu li Vas sve misli vodile brigama i školi ili ste našli vremena za sebe?

Vrijeme za sebe je teško naći pored troje male djece kada si u kući 24 sata. Stoga sam nastojala neke svoje hobije, aktivnosti i interese uklopiti u obiteljska druženja. A upravo je taj puno intenzivniji kontakt s onima koji su mi najbliži i najdraži, bio najsnažniji i najveći faktor opuštanja i preventiva od „stresiranja“.

Odgovori