U igri treba uživati

Kako ću ga sad nadmudriti, možda da pripremim napad na jednu stranu pa dok se brani, iznenada ću krenuti na drugu. Obično su to misli jednog običnog šahista.

 Igram već pet godina šah i do sada imam mnogo uspjeha, ali to u početku nije bilo lako. Morao sam se jako truditi, a rezultati su bili nikakvi. Htio sam bar neku motivaciju, neki najmanji pehar ili medalju. Sve mi se odmicalo, izmicalo. Drugi su dobivali, a ja ne. Odigram odličnu partiju, a na kraju, kao da mi netko podmetne nogu, strovalim se na samo dno. Sve sam manje i manje bio zaokupljen šahom, bojao sam se za svaki svoj odigrani potez. Hoću li pogriješiti, jesam li u računanju nešto propustio? Stres je sve više ulazio u mene, a ono veselje , sreća i zabava radi koje sam počeo igrati šah su me napuštali. Svaki put kad bih bio blizu nagradi, ona bi mi izmakla. Bio sam očajan. Kada bih došao iz škole, uključio bih internet te počeo igrati s drugim ljudima. Kada bih preko interneta izgubio ili pogriješio, nasmijao bih se, čestitao protivniku i pokrenuo drugu partiju. Zašto? Zato što nije bilo za bodove ili za neku nagradu. Polako sam počeo shvaćati da se tako trebam ponašati i na turniru. Nije bitno hoću li izgubiti ili dobiti, važno se zabaviti i uživati u tome. Nekako kroz taj novi pogled kao da mi se sreća vratila. Zapravo, nikad me nije napustila.

Tata je, odmarajući se na svom naslonjaču, švrljao po internetu te doviknuo: ,,Marine, ovaj vikend je brzopotezno prvenstvo Hrvatske, idemo li?”

,,Zašto ne!”

Spremili smo stvari za iznenadan put i krenuli.  Uvečer počinje prvo kolo turnira. Nije baš dobro krenulo. Bio sam nositelj, što znači da bi prvo kolo trebao igrati s nekim slabijim, a ja sam izgubio figuru. To je kao da ti u nogometu protivnici povedu s 2:0. Međutim, izvukao sam se. Našao sam premosnicu za skakača te napravih vječni šah. Neriješeno. Razmišljam, nije najbolje, ali nije smak svijeta, došao sam se zabaviti. U idućim partijama me baš, onako, krenulo.

 Kad mi se činilo da sam totalno izgubljen, protivnici su napravili ‘svjetsku glupost’! Odjednom se u moj stupac upisuje 1, a u njihov 0! Baš sam se zabavljao. Dvorana u kojoj smo igrali, imala je dvorište pa bismo svi nakon partije izašli i izvodili vratolomije po ogradnim metalnim šipkama . Sve je došlo do kraja i nisam bio prvi. Bio sam drugi. I bio sam totalno zadovoljan! Zabavio sam se kao nikad u životu. Za rezultat me nije bilo briga. Osvajač prvog mjesta bio je i ostao moj prijatelj i tu se ništa nije promijenilo.

Šah je igra u kojoj sam naučio uživati!