Latest Posts

AKTUALNOSTIDOGAĐAJNICAONI SU NAŠA SNAGAUSPJEŠNI UČENICI

Naši Literati

172Pregleda

Početkom ove školske godine stigle su neke nagrade našim literatima.

Mihaeli Krsnik – Natječaj pjesnika Slavonije i Baranje – Cernik

Ana Orosz – Natječaj Lions club Vukovar- pjesma o Vukovaru. 3. mjesto

Idem…
 
Idem prema gore…
Ili dolje…
Idem putem plave boje
Putem široke ,velike plave livade
Idem putem oblaka plavih što nebo bojaju svojim šarama…
Idem putem rijeke čiji mali valovi vode moje sitne korake ka velikom gradu…
                                                                                                                                                                                                                     Gradu Vukovaru

                                                                                                                                                                                                             Ana Orosz, 7.a.
	OŠ Mate Lovraka, Županja

Marin Baturina 8.b Natječaj Odjeci – najbolji rad Vukovarsko- srijemske županije.

Haj, ja sam online

Evo, i TV reklama priznaje da je dvadeseta bila loša. Kako se ne složiti s tim kada sam većinu 
vremena grlio svoja četiri zida koja nisam želio. Poželio sam biti s bratićima i gledati ih u kazni 
nakon njihove tučnjave. Poželio sam se tete Zlate koja se prejede ribe na Badnjak, a tvrdi da 
posti. Poželio sam se dide koji uvijek misli da je bolji u šahu od mene. I škole sam se poželio. 
Tehnički gledano, preživio sam prvu rundu online nastave. Živ sam i pribran. Naučio sam paziti 
na starije i ne nasjedati raznim teorijama zavjere. Naučio sam da je bolje biti zatrpan zadaćama 
u online nastavi nego brigama. Ma, baš je bila divna ta online nastava. Nisam znao da je razred 
pun glumaca. Boki se zaboravio uključiti, a Dorafora javlja u chat da im je stigao viljuškar za 
drva pa se isključuje. Joka šalje blijedo slikanu zadaću, a Lidica nije dostupna ni na mobitel ni 
na fiksni jer nije pročitala lektiru. Jaca je s roditeljima morala u Osijek u shoping, a Ittejica ne 
može pratiti što učitelj govori jer kraj nje plače sestrina beba. Frenki kao prati, a jasno se vidi 
kako igra videoigrice. Lukić jede sendvič, a Kapica je u pidžami na leptiriće. Lanči mora u 
glazbenu pa piše u chat da može biti samo pet minuta na satu. Julia je bez Romea otišla tražiti 
odlutalu macu, a Domo se još nije vratio iz trgovine. Tinicafinica ima pomoćnika u nastavi pa 
traži od učitelja još zadataka. Anči se upola učiteljevog objašnjavanja sjetila da nije na vrijeme 
predala zadaću iz vjeronauka pa je naglas opsovala i za taj dan je nastava otišla skroz u drugom 
smjeru. Ustvari, razred je poprimio neke nove simptome koje bi Stožer epidemiologa trebao 
istražiti jesu li posljedica Covida… Srećom, razred mi nije zamjerio što sam spremno 
odrađivao sve zadaće. Možda zato što su nerijetko koristili moje besplatne usluge. Svi osim 
Juliške, koja je završila na produžnoj iz matematike pa ju je Učo svaki dan pratio kući i od 
kuće radi zaštite u prometu. Sve u dogovoru s Čazmatransom jer nema smisla jednog učenika 
voziti na produžnu. U drugoj rundi, kada se deveti mjesec dokotrljao pred vrata, očekivao sam 
normalnu školu. Mo'š'' mislit'! Na ulazu nas je dočekao dvometarski štap, maske su nam 
zalijepili za lice, dezinficirali ruke, noge, čini mi se i zrak koji dišemo. Klupe razdvojene, nema 
rada u skupini, dodatne aktivnosti su zaboravljene. Samo nastava, gradivo i sve što uz to ide. 
Kad bi se tko razbolio, otišli bismo u izolaciju pa smo mogli po starom, spavati ili gledati TV. 
Iako nam kuća nikad nije bila čistija i držao sam se svih mjera, jednom su i radi mene sve 
poslali doma. Tata mi je dobio koronu. Najednom je njegova omiljena pečenka postala ni 
blitva, ni špinat, ni češnjak. Ne, takav bućkuriš on nikada nije jeo, makar je pečenka izgledala 
slasno i masno, kao i svaki put. Ovo sada, ni okusa ni mirisa. Znači, Covid je stigao i do nas! 
Mami je to išlo u korist jer je onda tatu mogla natrpavati raznim povrćem i bućkurišima koji 
su, navodno, zdravi. Ona nije izgubila kontrolu i nije ju uhvatila panika. Odmah je rasporedila 
sve raspoložive obiteljske snage između sestre i mene i odredila tko će čipirati tatu. Imao je 
raditi samo što mu je nacrtala, a naša je dužnost pratiti svaki njegov pokret. Što dodiruje, gdje 
se i kako kreće, je li se dezinficirao, kolika mu je temperatura, ima li kakve psihičke promjene. 
Jednom sam joj dojavio kako trebamo zvati hitnu jer su mu oči nekako čudno crvene. Odustali 
smo u zadnji tren kad smo shvatili da 24 sata bulji u TV i tada smo ga namolili da nam ipak 
prepusti daljinski. Po mojem kiselom licu je vjerojatno shvatio dozu sažaljenja. Odbrojavao 
sam sate i minute kada će i meni radi cijele situacije isteći izolacija, kada ću opet udahnuti 
svjež zrak. TV i mobitel su mi bili jedina zanimacija. Ne znam tko može izdržati gledati te 
gluposti na internetu. Ni tata to nije prije radio pa sam došao do znanstvene spoznaje kako bi i 
to mogao biti jedan od simptoma. Mislim, prekomjerno gledanje u gluposti. Možda povjeruju 
u moju teoriju. Kad se već vjeruje babi Vangi i kada se svatko razumije u medicinu. No, svemu 
je morao doći kraj, tako da je i moja izolacija završila… na 14 sati! Došli smo u ponedjeljak u 
školu, osim Lane. Na satu engleskog smo dobili poruku da je pozitivna te da svi moramo opet 
u izolaciju! Nova izolacija je bila duga samo nekoliko dana jer joj se uračunalo i ono vrijeme 
zaraženosti dok je bila u školi. To je bio najžalosniji marš koji nas je odveo kući, u naša 
neizbježna četiri zida. Makar i skraćena, ipak je izolacija! Izolacija, ako nisi bolestan, 
podrazumijeva nastavu na daljinu. Opet nam se vratio Proždirač Grickalica koji cijelo vrijeme 
šuška i gricka čips i štapiće pa se tako punih usta javlja na sat. Gospođica Literatica objašnjava 
da je k'o slučajno nevidim napisala zajedno pa je pet minuta lila krokodilske suze kad joj je 
učiteljica označila još i hrvaCki, ućiti čemo, htijela sam, vidjeo…  Gospodin Organizirani je 
raširio sve predmete po stolu prema rasporedu za taj dan i slaže ih s jednog kraja na drugi, 
nakanjujući se da konačno krene s učenjem. Mađiončar stalno izvodi isti sad me vidiš, sad me 
ne vidiš trik. Uvjerava učitelja da je bio na satu i traži od nas da lažno svjedočimo. Mi, naivci, 
prosljeđujemo mu sliku ploče i zadataka, a on onda šalje učitelju dokazni materijal da je bio na 
satu. Ponekad nas svojim glasnim zijevanjem uveseljava Dosada, a nama je ionako svega dosta 
pa ju ostavljamo na miru. Gospodin Klackalica njiše se zavaljen u svojem mekom naslonjaču, 
sve dok se ne zanese i tresne o pod. Larica Pitalica stoput pita isto pitanje: - Hoće li takvi zadaci biti u ispitu? 
Zaslon na kraju zavrišti i probudi gospodičnu Spavalicu:
 - Ne spominji riječ ispit, goootoooovaaaa siiii! 
Tek hrabri vide da se Učo smješka i obavještava nas: Haj, ja sam online! 

                	                                              Marin Baturina, 7. razred
                                 .

Županijski LiDraNo – Ana Orosz7.a, Andrej Rajković 5.b, Marin Baturina 8.b – prijedlog za državnu razinu.

Tko je tu lud

Rekla bih…bilo je to pretprošle godine. Mislim 2020., jer sada je ’22.Vrijeme zrenja šljiva ili vršidbe kukuruza. Sjećam se kombajna kod bake na njivama, maminog prepričavanja  njihovog djetinjstva, nabrajanja kako mi nismo djeca nego“ biljke“ koje ne vide dalje od mobitela i kompjutera i mog suprotstavljanja da danas nema djece…što ruku na srce nisam slagala. Volim slušati njihove dogodovštine iz djetinjstva, ali da pričamo o usporedbi… nemoguće.
Znam tog sam dana dobila nove patike - Starke…original i bila ponosna toliko da sam vjerojatno izgledala poput noja s uzdignutom glavom.
Mračak koji se počeo spuštati otjerao nas je u dvorište, a na tanjuru uz kavu stajalo je par šljiva. Dobro ste čuli…par…jer su nestale u „roku odmah“ što bi rekli ovi malo stariji poput moje mame i bile toliko slatke da bih zdjelu istih pojela.Za to vrijeme mama je pričala s komšijom (negdje njena generacija, a danas bih rekla i pameti).
Na pitanje ima li još šljiva nije bio potreban odgovor…samo pogled u njih dvoje i meni postavljeno pitanje: “Jesi preskakala kanal kada i…jesi li se penjala na drvo?” Moj blijedi pogled bio im je dovoljan odgovor. “Hoćeš šljiva? Nabavi si…”U trenutku smo bili vani, a preko ceste plavilo se drveće sa šljivama. Jedina prepreka do njih bio je kanal. I…to ne običan kanal. Kanal u koji  se i danas u 21.st.ispuštaju,da to lijepo kažem otpadne vode. Možete pretpostaviti da miris i nije bio ugodan, ali šljive su privlačile pogled isto toliko koliko i mama i komšija… Sjećanje na djetinjstvo čini svoje pod „starije“ dane.	Slušaj,gledaj i uči bile su mamine riječi. Zatrčiš se,preskočiš tu „vodu“u kanalu i eto te kod šljiva i to još slađih jer si ih sama ubrala.
Moram priznati gledala sam u njih dvoje kao u dvoje sretnih klinaca,a po glavi mi se vrtilo pitanje “Neće valjda ozbiljno?“Dogovor je pao nabrzinu komšija , mama pa ja…u svemu tome naravno mene se nije ništa pitalo. Stajala sam i gledala kako oni s lakoćom preskaču taj kanal da ni na trenutak nisam pomislila da ne mogu.Njihova sreća prešla je i obuzela  i mene.“Ajde, zatrči se i skoči…uči šta je djetinjstvo…nije teško…živi malo…ajde…“ Progutala sam knedlu i još zadihana od smijeha (jer priznajte dvoje“matoraca“ koji preskaču kanal nije svakodnevna slika) zatrčala se i…ssskoook.
Muk…nestalo smijeha, šljive još dalje i više,a njihova lica u nevjerici. Našla sam usred tog kanala, miris koji sam potaknula svojim skokom bio je blago rečeno užasan, a vjerujem da ni oni nisu znali za mulj u kojem su se našle moje noge, sa da naglasim, novim Starkama. Suze su krenule, a njihova prvo izbezumljena lica počela su stvarati osmijehe. Meni nije bilo do smijeha. Glava je vrtila samo “vadite me odavde !“, a suze same frcale. Ne moram reći da je panika bila neopisiva. Sjećam se mama se izderala da bih ju doživila i pružila ruku da izađem. Vani sam…uh…i da osjetim se, jako…mulj na meni bio je iznad koljena, ali bila sam vani.U trenutku dizanja pogleda na drugu stranu kanala nalazio se cijeli komšiluk i naravno umirao od smijeha. Ajme sramote! U sekundi sam rekla ”Ajmo kući ! ” i u istom trenutku skužila da na nogama imam samo jednu patiku. Još i to…pružih mami nogu bez patike i shvatih da ne odaje lice zadovoljstva. “Nisam ja kriva ! “, bila je moja prva izgovorena  rečenica. Šljapkajućim zvukom i neugodnim mirisom odveli su me u bakino dvorište,a oni… ni više ni manje uzeli grablje. Moj zbunjeni pogled još očiju punih suza pratio je njihove korake. Nikoga u dvorištu… baka i ja i vika izvana.Dovedena u red, koliko je to bilo moguće, izašle smo pogledati .Naime…i imali smo šta vidjeti… njih pet, svi s grabljama traže moju patiku u kanalu punom otpadnih voda i mulju koje sam samo ja imala čast osjetiti. Koji bed…ali…najbolje ili najgore patike nigdje…progutao ju mulj. Sada…dok ovo pišem po glavi mi se vrti jedna stvar…
Da sam bar koju šljivu ubrala.

Ana Orosz
Odrastanje

Ponekad svojeglav,
nepopravljiv
 i odbačen budeš, 
srce ti lupa
i spavati ne da.
Ponekad pravi potez
 činiti ne znaš
i bespomoćnost
u oči te gleda.
Izgubiš put,
strpljenje i volju,
trčiš ne znajući kamo i kuda
a glava ti puca,
 kažu da je luda.

Odbacuješ druge i drugi tebe,
kroz tuđe oči ne vidiš pravoga sebe.
Bojiš se više,
spavaš sve manje,
do kada će trajati ovakvo stanje?

Sve je blizu,
 a opet daleko
uzalud čekaš 
hoće li shvatiti netko
 tvoj problem i tvoje razmišljanje.
Osjećaš, sada si misao i smisao,
 a ne puko promišljanje.

Marin Baturina
Slavonski zimski dan

U cik hladne zore
brige me ne more

U krevetu spavam
I lijepo sanjam.

Kad odjednom nasta buka
U dvorištu vel’ka strka.
Drž'
Hvataj
                      Nedaj	
Viči
Oštri
Lupaj
Zvekeći
Šuri
Struži
Cvrči
Peri
Vješaj
Reži
Sjeckaj
Melji
Soli
Papri
Dodaj
Miješaj
Vrti
Puni
Suši
Peci
Kuhaj
Jedi
Nazdavljaj
Pjevaj !

Svinjci prazni ostadoše,
Svi gosti kući pođoše. 

Stolove i oranije počisti,
U krevet mirno pođi i ti. 

I tako prođe još jedan
Zimski slavonski dan!
                      
Andrej Rajković

Europa u školi – Marin Baturina – prijedlog za državnu razinu.

Jedina Zemljo, nadu probudi
Sretan rođendan našoj planeti Zemlji
Planeta Zemljo, divim ti se! 
 Svu svoju ljepotu stvorila si sama
 i dala nama na dar!
Često se pitam
 kako si stvorila 
toliko zanosnih planina,
 brzih i mirnih voda, 
vjetrova raznih i morskih struja,
 dupina, ptica bez broja,
toliko mora što kopno grle
toliko spilja, kratera
 i zvijezda sred nebeskog svoda!
Zato te trebamo čuvati. 
Ti si naš jedini dom i naš svijet!
 Dom si svih vrsta ljudi raznih ćudi.
Zemljo, za rođendan tvoj
želim tvoje šume bujnije,
 ptice slobodnije, 
logorske vatre
 i smijeh na livadama tvojim. 
Trebam tvoj kondorov let,
krošnje u kojima se ptice grle,
 rijeke koje daju plodno tlo,
 jeku zvijeri u planinama,
 ruke koje paze 
kako će ubrati tvoj cvijet.
Osjećam teret teškog oblaka
 na tvojem zvjezdanom nebu.
Svjetlost blijedi 
u težnji za blagostanjem,
 na tvojem tijelu 
nove su rane. 
Alarm se često pali
 jer vode za piće sve je manje, 
Amazonska šuma gori, 
na Arktiku se more podiže i širi,
virusi napadaju i ratovi se vode.
Jedina Zemljo,
 oprezna budi
 i imaj strpljenja, 
nada postoji!
Nisu svi isti, 
svijest ljudi polako se mijenja.
Među trnjem ima i cvijeća, 
pomalo svladavamo 
lekciju oko smeća. 
Dupini u Veneciju ponovo dolaze,
 ozonske rupe polako prolaze.
Iz tvojega mora pogreške se vade,
 sve više sebilja u vrtovima sadi.
Konačno, čovjek ipak shvaća 
da obnovljiva energija 
i električni automobiliprolaze
 samo ako u suživotu s tobom žive.
Meni si dala sve,
 i igru, i hranu, i disanje.
Zahvalan sam ti 
za zelene livade i šume zavičaja,
 za bakinu bašču i voćke zdrave, 
za klasje što nam kruha daje.
I baka ti moja najljepše želi
 jer se u svojem vrtu zdravom bilju veseli. 
Ne koristi ona  pesticide ni kemiju, 
samo što priroda od sebe daje,
 rajčice njene na suncu se sjaje.

Za sva dobra koja si sama stvorila
 i čovjeku dala 
tebi, Zemljo, hvala!
Ti si moja šarena livada
 i rijeka moćna daleka,
ti si moje noćno nebo
i moje prohladno jutro.
Ti si moj zrak
i moj  plavi oblak,
sjajnija od bisera jutarnje rose
na vrhu tvoje rođendanske torte!

Nadamo se da će učenici i dalje vrijedno raditi i postizati zaslužene uspjehe.

Odgovori